Era fake newsa – pokušajmo ih amortizirati!

U poznatom filmu “Sutra nikad ne umire” James Bond u liku i djelu Pierce Brosnana vodi bitku protiv sadistički nastrojenog medijskog mogula Elliota Carvera, koji uz pomoć američkog cyber teroriste  Henrya Gupta, nastoji isprovocirati rat između Kine i Ujedinjenog Kraljevstva, koristeći se pri tom satelitskom mrežom svojih elektronskih, ali i tiskanih medija. Dakle, marketinški rečeno – ubitačno učinkovitim miksom digitalnih i analognih medija.

Cilj je najmanje prozaičan. Da skratim, Carver želi na koncu balade dobiti ni manje ni više nego ekskluzivna televizijska prava za Kinu za naredno stoljeće.

Carver ovdje dakle ima jasan komercijalni cilj. On se čak upušta i u nimalo jednostavnu vojnu akciju da bi stvorio – sadržaj za svoju mega medijsku grupaciju, koja pri tom usmjerava dvije svjetske sile na međusobni konflikt.

Ako Carver ima nedvojbene poslovne pobude, kakve pobude imaju kreatori i distributeri mnogih fake newsa cijelo ovo vrijeme?

Gdje je tu početak, a gdje kraj?

Nekad u moje mlađahnije vrijeme takve smo vijesti nazivali ”specijalnim ratom”. 

U novije vrijeme – ”hibridnim ratom”. Danas, obzirom na kombinaciju vijesti putem tiskanih medija (sve manje) i portala svih vrsta (od lokalnih, općinskih, nacionalnih – sve više) preplavljeni smo vijestima toga tipa. Priznajem i sam sam, zajedno s mojim zrelim i iskusnim prijateljima, bio u nekoliko navrata nasamaren, makar sam bio uvjeren da mogu svaki put identificirati i time razlikovati fake newsa od true newsa.

Ali,  fake newsa ima danas toliko da nas svojom količinom odnosno množinom i ritmom silom uvlače u nevidljivi perceptivni živi pijesak. U kojem jedva uspiješ sačuvati čistu glavu.

Odaberimo ih nekoliko nasumce.

Omiljena teza globalista i njihovih fake news distributera, pa i nekih mojih dragih prijatelja, je da svjetskom zavjerom upravljaju George Soros, Henry Kissinger, kraljica Elizabetha II. 

Kad sam u prilici, prvo ih pitam – odakle to upravljaju? Iz kojeg to podzemnog centra poput ranije spomenutog Bondovog suparnika Carvera čine? I kako?

I nisu li malo prestari da bi aktivno i ažurno upravljali procesima zavjere?

Drugo moje pitanje je – kako to rade? Koja je to mreža pomagača koja im stoji na raspolaganju?

I konačno kad mentalno i stvarno rastroje svijet – tko dolazi?

Treće pitanje – ako je Covid-19 međunarodna zavjera, zašto se tada zarazio predsjednik SAD-a i pola tima Bijele kuće? 

Nadalje, ako je sadašnje cjepivo protiv Covida-19 alat za naše programsko porobljavanje, zašto ju je među prvima javno pred kamerama primio nastupajući predsjednik SAD-a Joe Biden i njegova potpredsjednica Kamala Harris? Da li je i to fake news?

Da li su fake news sve vijesti u koje ne želimo vjerovati iako nemamo dokazane protuargumente u rukama? 

Koji košmar! Nastavimo li tako, psihologija i klinička psihijatrija će postati industrijama budućnosti ne samo 21. stoljeća već trećim milenijem u cjelini.

Kako smo do toga došli?

Internet, koji nam je omogućio da se znanje širi, slikovito rečeno, brzinom svjetlosti ovom planetom – doveo nas je, nakon razdoblja hiperinformiranosti do dezinformiranosti i nerazumijevanja vulkana informacija odnosno u konačnici do – samonegacije zdravog razuma.

Svi imaju lažan osjećaj da sve znaju, a u biti ništa ne znaju.

Svi se tada protive svemu, dok se nad njima ne nadvije crni oblak konkretne opasnosti.

Na dvojbu jednog mog vjeri odanog prijatelja o učinkovitosti cjepiva, čiju posvećenost vjeri poštujem, uzvratio sam protupitanjem: ”Ne misliš li da bi do sada preminuli inozemni i domaći crkveni vjerodostojnici bili sretniji da su ova cjepiva stavljena u upotrebu i da su ih uspjeli primiti prije nego što im se dogodilo to što se dogodilo?”  Tko to sve radi?

Nemam argumenata niti resursa da se upuštam u dublje i temeljitije analize o igrama u svjetskim razmjerima. Ovdje bi se još samo distancirao od cyber otuđivanja (hakiranja) podataka, koje poput monopolya igraju ”veliki dečki” između sebe i drugih. To je suviše ozbiljna geostrateška tema za sebe.

Tko, zašto, kako?

Kada dođe do mene naplavina fake newsa na domaćoj razini pokušavam sebi postaviti i sljedeća pitanja:

• Tko to radi?
• Zašto to radi?
• Odakle im resursi poput softwarea, prevođenja i titlovanja, posebno za neke kompleksnije priloge?
• Što se time želi u konačnici postići?

Moj je dojam da se jedan dio sijača neistina generira iz, slobodno bih rekao, novog rastućeg sloja frustriranih građana diljem svijet, a ne samo u Hrvatskoj, uslijed osjećaja nemoći da riješe svoju nimalo laku stvarnost što posredno ili neposredno kompenziraju stvaranjem i distribucijom takvih vijesti, koje ”hrane” njihovo mentalno odnosno duševno stanje. 

Ako ne mogu, a sigurno je da ne mogu uvijek u cijelosti odgovoriti na sva takva pitanja, onda dio rješenja za dio problema ove vrste vidim u nekoliko temeljnih usmjerenja.

Prvo – na poplavu ad hoc portal novinara, koji izviru poput gljiva poslije kiše, sazrio je trenutak za izrastanje i slijeđenje vjerodostojnih news opinion makera. Istinskih i analitičkih novinara, s iskustvom, znanjem i mudrošću, koji znaju razlikovati bitno od nebitnog, izmišljeno od stvarnog, trenutačno od onog što ima potencijal da postane trajno. I koji to znaju reći na razumljiv i tečan način.

Možda sam tradicionalan, ali vrijeme u kojem živimo ne dozvoljava estradizaciju od faktografije informativnih priloga i emisija, posebno  na televizijskim postajama. Zašto, pitat ćete.

Zato što takvi prilozi postaju sami sebi svrha i odvraćaju pažnju ionako površnog puka od izvorne biti problema. ”Šegi” je mjesto u emisijama tipa ”Lud, zbunjen, normalan”.

Drugo – kad primite vijest o nekome i nečemu, provjerite te navode barem iz najmanje tri izvora, kako je to poučavala nedavno preminula doajenka sportskog novinarstva Milka Babović. Ne zagrizite kao šaran na udicu sve što vam se nudi na prvu. 

Impulzivnost u prihvaćanju komunikacija nikad nije bila saveznik, već naprotiv put prema paklu krivih predrasuda i stavova.

Treće – ako ste i zagrizli fake news udicu, što ponavljam u ovoj eri ne može nitko od nas zaobići, nakon provjere i saznanja da se zaista radi o fake newsu, iskomunicirajte povratno da je riječ o netočnosti iskreno i bez oklijevanja prema onima kojima ste dotični fake news i isporučili. 

Na taj način zatvarate svoj mikro ”čarobni” krug, barem što se vas osobno tiče. 

Kap po kap i eto komunikacijskog slapa vjerodostojnosti i time pozitivnosti.

Ne mogu se oteti dojmu da borba protiv fake newsa treba postati i dio nacionalne koncizne, operativne i interaktivne strategije kriznog upravljanja te kriznog i reputacijskog  komuniciranja Vlade RH s relevantnim taktikama. Posebno kada danas već raspolažemo s podebljim iskustvenim portfeljom neželjenih događanja – od Agrokora, krize u brodogradnji, Covida-19 u prvom i drugom valu, zagrebačkog i banijskog potresa. Pa ako toga nema, toplo se nadam da će premijer Andrej Plenković imati snage i volje  pokrenuti izradu ovih itekako važnih dokumenata dok su još svježa pobrojana iskustva.

Na kraju svima koji prate portal Epohu i  naša promišljanja, želim svako dobro s željom da nam 2021. bude mirnija, radosnija i naravno – zdravija. 

I sa što manje fake newsa! Ljudski je, barem, nadati se.