Prvi koraci u Novoj godini


Ići ukorak s vremenom… Biti ispred ili iza vremena. Nikada ga ne gubiti… Imati dovoljno vremena za ovo ili ono ili ga nemati? Kako kada i kako za koga. Stizati negdje na vrijeme koje stalno iznova sustiže nas. Imperativi prolaznosti… Vrijeme, ukradeno nam, ili nam pak poklonjeno. Ničije i svačije vrijeme. Vrijeme izabranih i otpisanih. Vrijeme upisanih i ispisanih ljudi. Vrijeme propusnica i blokada. Kupljeno i prodano vrijeme. Ono na koje mislimo da imamo pravo samo zato jer smo tu. Varljivo. Prevrtljivo. Potkupljivo. Samo zato jer ga prisvajaju oni koji ga izjednačavaju s novcem. Odbijamo li ili prihvaćamo sva lica vremena? Utrkujemo se s vremenom.

Od tog silnog vremena, a još više (ne)vremena, čini mi se da je ipak najljepše od svega – zaboravljati na vrijeme i trajati, biti barem nakratko potpuno neovisan o njemu. A čim se vratimo iz tog zaborava, netko će nas već dobronamjerno podsjetiti kako je važno znati prepoznati pravo vrijeme za bilo što. Znati doći na vrijeme. Znati otići na vrijeme.

Djeca žele ubrzati vrijeme i biti odrasli što prije. Stariji ljudi žele ga usporiti. Svatko bi nešto drugo s vremenom. Mnogi žele upravljati vremenom kao automobilom na autoputu života. Dragocjeno je.

Sa zvučnika se ponovno čuje: Vrijeme je novac. Ubrzavamo ritam. Vraćamo se sadašnjem trenutku. Jedinom koji je stvaran, opipljiv. Važno je ponašati se u skladu sa svojim godinama i svojim vremenom, koje god to vrijeme bilo. Tko kaže? Kalup vremena. Diktatura vremena. Čovjek. Lovac vremena u bezvremenskoj pustinji. U raskoraku između uhvaćenog i izgubljenog vremena. Život nam počinje priču o vremenu govoreći nam – “vaše vrijeme tek dolazi”, kako bi nam nešto kasnije, ali ne baš puno kasnije rekao “vaše je vrijeme prošlo.” Voljeti vrijeme ili ga se bojati? Je li nam prijatelj ili neprijatelj? Pokleknuti pred vremenskim poslušnicima i pokoriti im se ili se svemu slatko nasmijati (dobro, može i gorko). Bezvremenske dileme. S vremena na vrijeme.

S noge na nogu. Korak naprijed, pun hrabrosti. Zatim nazad dva, iz nekog straha. Stepenicu po stepenicu života. Ponekad i dvije ili tri odjednom. Možemo li prevariti vrijeme? Koraci kao šnite torte minulih rođendana. Svjećice. Čas veselih slavlja, čas tužnih odlazaka. Svakoga sustižu. Svakome se smiju u lice. Žuriti polako. Imati kartu u džepu za vlak koji tek treba stići ili je već pobjegao. Nevažno je. Važno je putovati. Odredište postaje sve manje važno, a samo putovanje svakim danom biva sve vrijednije. Korak po korak…do novog vremena. I novih prijatelja koje donosi rijeka života. Do novih trenutaka sreće. Kazaljke sata u neprekidnom pokretu. Njihov je hod vojnički precizan u većine promotora vremena kao nečega čemu se bez pogovora moramo klanjati.

Kazaljke sata. Kao da stalno nekud žure. Nikada ne staju, ako ih sami ne zaustavimo. Upitajmo se svakoga dana – Je li ujednačen njihov hod? Je li uniformiran? Ili je autentičan? Poseban? Onaj neki samo naš koji svaku sekundu zna učiniti posebnom jer smo imali snage upoznati sebe do kraja i učiniti vrijeme našim vječno mladim prijateljem koji nikada ne stari, podsjećajući nas da je moguće hodati kroz život s dušom koja također nikada ne stari jer je vrijeme njezin najbolji prijatelj, jer su jedno u beskraju ništavila. Ne može im to ništavilo ništa. Smiju mu se i nastavljaju ići nekim svojim čarobnim putem u ritmu svojih kazaljki…

S kime su naše misli kada se kazaljke spoje? Jesmo li kod kuće u svome životu? Jesmo li danas nešto novo naučili? Jesmo li proveli vrijeme u ugodnoj tišini samospoznaje? Jesmo li nekoga učinili sretnim? Jesmo li pomogli nekome? Jesmo li stavili osmijeh na nečije lice? Sve su to pitanja koja nam pomažu učiniti naše vrijeme  vrijednijim i važnijim od kazaljki i otkucaja sata i veličanstvenijim od pukih brojki.

Otkucava sat. Krleža bi rekao: “Vrijeme teče oko nas i kroz nas…”. Prošli su i sada su zauvijek iza nas zadnji dani jedne vrlo izazovne godine. Ta je godina sada iza nas. Ljudima brojke znače. Misle da su brojke krive za nešto ili zaslužne za nešto. Još jedno danas, dok god traje, još je uvijek ono daleko sutra o kojem smo još jučer maštali i brinuli o njemu dok je danas još bilo daleko kako je to zgodno rekao Dale Carnegie. A već će sutra to danas postati novo jučer u kojem smo brinuli o novom sutra koje se kao najveći dar uvijek u pravo vrijeme manifestira kao današnji dan i najveća sreća od svih, jer ga upravo živimo i osjećamo u venama.

Jučer, danas i sutra su jedno. Jedan dan. I mi u njemu. Svako je jučer bilo i danas i sutra. Svako danas bilo je sutra i kad tad postaje jučer. Svako sutra bit će i danas i jučer. Nismo u klopci. Krajem svake godine oslobađamo se straha od vremena. Bezuvjetno mu se predajemo vjerujući svim njegovim obećanjima. I ono vjeruje nama i našim obećanjima. Fali nam još koji sat svakoga dana kako bismo stigli obaviti sve što želimo. Žurno privodimo naše poslove i obaveze kraju, spremajući se za još jedan novi početak. Dan po dan i naš život u svakome od njih. Krajem godine svi nekako intenzivnije razmišljamo o prolaznosti, o tome kako se još jedna godina bliži svome kraju i odlazi u nepovrat. Koliko u iščekivanju nečeg lijepog volimo prolaznost, toliko je se ponekad bojimo.

Putujemo mi tako kroz naše dane, mjesece i godine, uvijek s nekim novim snovima i nadanjima, čas hrabro, čas plaho, čas brzim i sigurnim koracima u poznatom smjeru, čas polaganim opreznim koracima kao kada u mraku ne vidiš put. Svjetionik za kojim tragamo je u nama. Ne bojmo se kalendara, ni pješčanog sata. Svakoga smo dana ponovno rođeni baš kao i svaki novi dan koji se uvijek događa po prvi puta u povijesti. Mijenjamo se, sazrijevamo, ali u nama uvijek ostaje onaj dio nas koji je živio i u onim dragim nam minulim danima i godinama. Ne zaboravimo ih. Pronađimo ih u srcu i na dragim nam fotografijama. Sve smo to mi. Sve su to naše godine kojima smo poklonili vrijedan dio sebe i koje su nama nešto vrijedno darovale i dovele nas do sadašnjeg trenutka. Sve ih trebamo voljeti. U svakoj smo od njih nešto novo spoznali i naučili nešto o sebi i ljudima koji nas okružuju. Budimo zahvalni na svakoj od tih lekcija. Nemojmo ih zaboraviti. Trebat će nam i u danima koji su pred nama.

Godine neka prolaze. One su samo broj. A mi budimo u svakoj od njih i u svakom njihovom danu prisutni svim svojim bićem i s istim žarom, voleći svaku od njih, svaku minutu svakoga dana i sve nas u svima njima. Sve prolazi, ali ima ono nešto neizrecivo što nikada proći neće. Svatko od nas nazvat će to nekim svojim imenom. Tako i treba. Svatko prepoznaje svoj put prema našoj unutarnjoj svjetlosti.

Znam. Jedva smo dočekali taj zadnji dan jedne čudne i za mnoge ljude vrlo izazovne godine pune iskušenja i neugodnih iznenađenja iz kojih smo rasli i učili nove i vrlo vrijedne životne lekcije. Sve što se događa, uvijek se događa s nekim razlogom. Mnogi se ljudi ljute na Staru godinu, a zapravo na brojke, jer sve su to ipak samo brojke. Što reći? Jesu li brojke krive za sve ono loše što se dogodilo? Naravno da nisu. Priznajmo, bilo je tu i onih lijepih trenutaka koje svi najviše volimo. I ti lijepi trenuci imaju svoje brojke. Nadajmo se da su bolji dani pred nama. Svatko od nas najbolje zna kako će i gdje pronaći i ljubav, i mir i sreću.

Poklonimo našem unutarnjem glasu mikrofon, pojačajmo zvuk na frekvenciji naših želja i snova i uđimo u nove dane ove Nove godine sigurnim koracima, puni vjere u nove dobre i mirne trenutke i nove susrete s dobrim i dragim ljudima.

Počnimo cijeniti mir iz solidarnosti sa svim ljudima kojima sada zasigurno nije ni do kakve buke. Odškrinimo vrata novih dana i novih početaka polako i oprezno. Tišina može biti vrlo lijepa i ugodna. Njezine riječi puno znače. U njima je sadržano sve ono najbitnije što trebamo znati o životu.

Aristotel je tišinu smatrao posebnom umjetnošću koju nije lako naučiti. Bio je u pravu. Mnogim ljudima tišina još uvijek ne znači ništa. Nisu se još nikada prepustili osluškivanju njezinih divnih poruka. Ali, svakim je danom sve više ljudi koji prepoznaju njezine vrijednosti. Ruski pjesnik, književnik i nobelovac Boris Pasternak rekao je: “Najbolje što sam ikada čuo je tišina.” Ivo Andrić također je poznavao čari tišine; “Tišina je slatka i dobra. U njoj se vraća, bar za trenutak, bar nešto od onog istinskog, ljudskog života koga već odavno biva sve manje i manje…”. Krenimo ususret novom danu kao svakoga dana. I svaki novi dan bit će Nova godina. Svaki je dan jedna godina i jedan cijeli život. Roman. Dan je nešto veliko i veličanstveno. Polako i sigurno, bez straha. I, samo hrabro. Možemo mi to.

Ove smo godine ispratili Staru godinu kod kuće, u miru kojeg cijenimo. Razmišljala sam te noći o svim onim starijim godinama od ove od koje smo se upravo oprostili. Bila sam pomalo sam sjetna, ali i sretna. Toliko je lijepih slavlja i predivnih dočeka Novih godina iza nas. Toliko dobre glazbe, toliko sreće, zagrljaja, poljubaca i lijepih želja. Ove godine ušli smo u Novu godinu na jedan nov način, ali smo i dokazali jedni drugima da uvijek ima načina da budemo zajedno. Eto, odjednom nam nisu bile potrebne ni svečane haljine, ni odijela. Dovoljne su nam bile trenirke, pidžame, mobiteli i srca puna lijepih želja za sve ljude koje volimo. Bio je to najvirtualniji doček Nove godine do sada. Vjerujem da se istinske ljudske želje doista mogu ostvariti i da svijet može biti bolje mjesto ako svi mi poželimo dobro jedni drugima. Vjerujem da je istinska toplina u nama, a ne oko nas. I svjetlost također.

Osjećam da je prirodi dosta ljudske pohlepe, egoizma i materijalizma. To su lica zla. Ne smijemo zaboraviti da smo dio prirode. Dok god ne pružimo ruke jedni drugima i ne otvorimo srca jedni drugima, dobivat ćemo nove podsjetnike na krhkost i prolaznost svega materijalnog i buđenje naših duša. Novi dani donijet će nam svima prigode za nove susrete i nova druženja. Do tada, sretna nam svima, zdrava i uspješna Nova 2021. godina!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp