Svjetlopisi Aleksandra Kukeca


Monografija Aleksandra Kukeca u interpretaciji Tonka Maroevića, u izdanju Školskih novina (Zagreb, 2020. godine) prošla je relativno nezapaženo zbog poznatih nam nemilih okolnosti.

Šteta, jer ova veličanstvena knjiga na 303 stranice zaokružuje značajan opus koji postaje nezaobilazan u sustavnom praćenju povijesti hrvatske fotografije. Originalno koncipirana (uredništvo potpisuje Ivan Rodić, a grafičko oblikovanje Grafix dizajn) ova monografija  podastire čitateljima / gledateljima  Kukecov rad kroz ostvarene valorizacije u kontekstu izložbi u organizaciji ili animaciji Fotokluba Zagreb, čiji je Kukec član od 1952. godine, zatim kroz ostvarene izložbe u Etnografskom muzeju 1987. godine pod naslovom „Brač naših djedova“, u Muzeju za umjetnost i obrt 1974. godine pod nazivom „Zagreb“, u Studiu Galerije Forum 1977. godine pod naslovom „Zapisi u kamenu“ i naposljetku u Salonu Izidor Kršnjavi Škole primijenjene umjetnosti (na kojoj je Kukec diplomirao fotografski odjel 1955. godine), gdje je izložio ciklus Portreta.

Na taj način Kukecov opus je višestruko pozitivno valoriziran, u vremenu nastanka pojedinih ciklusa kroz selekciju i činjenicu da je izlagao u uglednim muzejima i galerijama i kroz interpretaciju Tonka Maroevića u ovoj monografiji koja objedinjava sve važnije fotografije nastale u razdoblju od 1953. do danas. Vrlo je zgodno vidjeti u monografiju dizajn naljepnica koje su se nekad ljepile na poleđinu fotografije, te tako ostale svjedočanstvo o različitim sudjelovanjima na izložbama u Londonu, Kolnu, Edinburghu Seattleu, Houstonu, Valparaisu, Bruxellesu. Mocambique, Lyonu, Uruguay i drugdje. Činjenica je da je kroz ovu subjektivnu fotografiju Kukec ušao među stvaratelje koji se ističu originalnim, istraživačkim rješenjima, snažnih grafičkih efekata ili pak nadrealističkih napetosti, čime je stekao i naslov AFIAP, umjetnik međunarodne federacije za fotografsku umjetnost. Majstoriju crno-bijele transformacije obojene stvarnosti jednakom kvalitetom prenosio je i u druge tematske cjeline. A kad se bavio strukturom kamena, sepijom dao je kamenu pješčanu boju, stvorivši tako kontrapunkt između realne tvrdoće kamena i vizualne mekoće njegovih gravura.

Originalnost portreta stvorena je među inim i činjenicom da je Kukec uz glavu i lice portretirao i ruke, postigavši osobitu opuštenost.

Jednom riječju Aleksandar Kukec pružio je monografijom novi užitak gledanja prohujalog vremena, i vizualne postojanosti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp