Zemlja


Ne znam što smo Bogu skrivili, ne znam dokle, ne znam zašto. Znam samo da je ogromna snaga prirode i da nam očito hoće pokazati, da smo smiješni, mali, nepostojeći.

Moćnici se vrlo često vole igrati Boga pa vladaju, vrijeđaju, ponižavaju, dokazujući valjda sami sebi da su bolji, veći, jači od drugih.

E, prijatelji moji, ima netko puno jači od vas, a to je priroda koju vrlo često uzimamo zdravo za gotovo.

Tu je, jer tu mora biti i mora nam davati, a mi ju moramo crpiti i iscrpljivati, mijenjati do neprepoznatljivosti, uništavati, vodeći se samo jednim zakonom, zakonom zarade, profita.

Kad ti netko daje, pa opet daje i tako stotinama godina, a ti samo uzimaš, ne vraćaš ništa, nego samo dalje grabiš, mora doći do kraja.

Zemlja kao dobra majka brine o svima nama, hrani nas, a mi joj se godinama smijemo u lice i crpimo.

Toliko smo gramzivi da je to postalo nepodnošljivo.

Ne razmišljamo o budućnosti, ne razvijamo prijateljski odnos, odnos uzajamnog poštovanja.

Odnos prema zemlji je onaj robovlasnika i roba, a rob je umoran, ponižen i ljut.

Kipi već godinama, ne može više.

Zagrmio je sada na upozorenje, a kad zagrmi nosi sve pred sobom, ne bira, jer i mi nismo birali. Mijenjamo krajolike, klimu, uništavamo ozonski omotač, a našeg partnera u svemu tome ništa ne pitamo.

Ne vjerujem niti danas da smo shvatili poruku, već ćemo kad sve ovo stane, nastaviti po starom, ne misleći na našu djecu.

Za kraj, pitam se imamo li pravo našoj djeci oduzeti budućnost?

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp