Ma tko mi to govori!?


Svi smo se susreli barem jednom u životu s takvom osobom. Svi smo doživjeli taj slavni govor nekoga tko misli (umišlja) da zna kako da živimo i što nam je činiti. Imali samo prilike slušati monolog o tome što smo trebali, a što ne i gdje smo to sve pogriješili.

Slušajući tu osobu, bez obzira da li je to netko blizak, ne tako blizak ili tek usputni prolaznik, začuđuje ta količina samopouzdanja koja ustvari nije to, već nazovimo stvari pravim imenom – drskost i zloba  u kombinaciji s nepoštovanjem. Naravno , takvi se najviše vole ograditi na kraju i reći da je to za naše dobro ili još bolje da su samo brutalno iskreni i slično. A što to nekoga kvalificira da uopće može biti sudac u nečijem životu? Tko je ta osoba koja može reći koliko nečiji život ili ti osobno vrijediš ili ne vrijediš? Tko je taj koji može lijepiti etikete i stavljati te u određene ladice i kategorije ? Postoji li uopće osoba koja bi se mogla postaviti kao takav autoritet nad tobom da ti spočitava bilo kakve izbore i odluke iz tvog života?

Pitanja se samo nižu, a odgovor je jedan jedini: nitko. Nitko nema ovlasti da se stavlja u ulogu suca i onoga koji će ocjenjivati nečiju vrijednost. To naravno ne znači da zlobni jezici neće dalje mlatiti praznu slamu, donositi zaključke i pretpostavke i  baviti se tuđim životima. To nije moguće spriječiti. Onaj tko te stavio u ladicu, recimo – „gubitnika“ on te ustvari tamo i želi vidjeti.  Onaj tko te spremio u ladicu „ vječne žrtve“ isto tako te tamo ustvari i želi vidjeti.  Ljudi i etiketiraju i pospremaju u ladice po vlastitom ukusu, volji  i želji, a da to nema nikakve veze sa stvarnošću. Prije nego te jako zaboli i dirne nečije promišljanje o tebi i tvom životu, dobro je zapitati se sljedeće : „Da li je ova osoba bila uz mene dok mi je bilo najteže? Da li je ova osoba prošla tu milju sa mnom ili u mojim cipelama, pa zna bolje od mene kako mi je?“

Da li je ova osoba skuhala čaj i donijela ti ga u krevet dok si bio bolestan / bolesna? Da li je ta osoba obrisala jednu tvoju suzu ili proslavila neke tvoje uspjehe i sreće? Da li je ta osoba uopće prisutna u tvome životu i na koji način? Da li ti je ta osoba rekla ijednu riječ ohrabrenja, nade, podrške ili su to uvijek samo one nedobronamjerne kritike kojima je cilj da te omalovaže i da se ne osjećaš dobro u svojoj koži? Da li ova osoba ima imalo empatije prema tebi ili je tu samo da te podsjeti da si sve krivo napravio i da sve krivo radiš?

Nakon što si iskreno odgovoriš na ova pitanja,  shvatit ćeš da to i nije tako bitna osoba u tvome životu i da ti preostaje odmahnuti rukom na to i reći: „ Ma tko mi to govori ?!“  Nitko ne zna kakve sve lekcije nečija duša u ovome životu mora naučiti i kojim sve putevima mora proći. Samim time, nitko ne bi trebao olako donositi zaključke, pretpostavke i glasno osuđivati. Uz to, ono što se nekome čini kao poraz, drugome je pobjeda. Ne žele svi proputovati svijetom i nije im to životna želja. Nekima je muka od putovanja i to se ne nalazi na listi njihovih želja. Želje i ciljevi svakome su drugačiji i u tome i jeste ljepota.

Pa nije jasno onome kome je želja postati popularan i slavan kako može biti netko super sretan u svojoj anonimnosti. Dok je ovome tko živi, voli i čuva  svoj privatan život, sama pomisao na popularnost i slavu sigurno najveća noćna mora.  Jabuka izvana može divno izgledati, a iznutra može biti trula, što nam govori da stvari nisu kakvima se čine i to vrlo često. Bez obzira na to, nekima je hobi bavljenje tuđim životima uz taj lažni osjećaj da znaju najbolje sve o svemu i svima. To su uglavnom oni koji najviše smeća imaju za mesti pred svojim vratima i onog smeća u sebi kojim bi se također valjalo pozabaviti.

Međutim, puno je lakše upirati prstom u druge i pametovati. Svjesni ljudi znaju da život ionako može biti težak i kompliciran, pa se svojom pojavom i riječima trude biti vjetar u leđa i pojednostaviti stvari drugima, a ne dodatno otežati i gdje prođu ostavljati ljude u nekom nelagodnom osjećaju. Na kraju svakome dođe do mozga da je život prekratak za bilo što što nema veze s ljubavlju.

Ni ne treba imati vremena za one koji ni na kakav način ne doprinose tvom boljitku i napretku, a ni ne dodaju ništa dobro i pozitivno u tvoj život već upravo suprotno, oduzimaju ti energiju i gase onu iskru radosti i entuzijazma u tebi. Lako je prepoznati takve, jer nakon razgovora s njima kao da potoneš. Nemaš volje ni želje ni za što i nekako se ne osjećaš dobro u svojoj koži. Osjećaš se posramljeno, krivo, tužno i jadno. To je dovoljan znak od naše duše da to nije istina i da se imaš pravo udaljiti od takvih. Nemaš vremena za to. Nemaš vremena za ljude koji skidaju osmijeh s tvog lica samo zato jer im tvoj sjaj smeta i previše ih iritira. Nemaš vremena za one „dobronamjernike“ koji potajno uživaju u nekim tvojim tugama, niti imaš vremena za one koji pobjegnu kao vrag od tamjana dok se nešto dobro i lijepo događa u tvome životu. Nemaš vremena ni za one koji moraju ispustiti bar kap otrova svaki puta kada ti se obraćaju.  Kako je lijepo rekao Balašević : „Možda nisam maher da odmah procijenim ljude, ali puštam da im jezici odrede mjesto u mom životu.“

Da, možda smo često puta naivni i nismo maheri da dobro procijenimo ljude odmah od prve (često puta, jer je istina gorka i bolna), ali upravo jezici i način na koji nas netko tretira su ti koji će na koncu odlučiti kakvo će tko imati mjesto u našem životu.  A, uvijek će netko nešto imati za reći. Uvijek će biti dežurnih dušobrižnika, samo što s novim spoznajama i iskustvima nećeš to više primiti k srcu, već ćeš samo uz osmijeh i bez imalo ljutnje reći : „Ma tko mi to govori ?“

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp