U potrazi za ulicom


Razmišljam o nama i životu poslije nas. Što smo sagradili, što smo ostavili?

Koja je naša ostavština djeci? Po čemu će nas pamtiti generacije koje dolaze?

Da li nas je ovaj svijet promijenio ili smo mi mijenjali njega?

Da li smo kao ljudi izgubili kompas, čineći nevjerojatan otklon od bitnoga, onoga iskonskoga, onog ljudskog?

Današnji svijet je natjecateljski svijet, svijet pravih i krivih natjecatelja.

 

Natječemo se u svemu, u veličini stana ili kuće, lokaciji gdje se ista nalazi, u automobilima, pozicijama ili položajima u društvu, čak se natječemo gdje će tko imati grobno mjesto. Smiješno, apsurdno i žalosno, jer bolja pozicija na groblju, vjerojatno znači veću blizinu Bogu ili potvrđuje status obitelji.

Dakle i u smrti se želimo razlikovati, pokazati da imamo, možemo, da smo bolji.

Strašno, zar ne? Ljudi se i umirući parkiraju, u ulice ili kvartove bogatih i siromašnih.

Materijalizam nas je izobličio, pretvorio u gladijatore, pomahnitale zvijeri željne zarade.

Kako se nitko nije sjetio organizirati natjecanje u ljubavi?

Nije, a znate zašto? Nije interesantno, a i ne može se vrednovati jer koja je to jedinica za ljubav? Čime se to mjeri, a ako se ne mjeri onda ne vrijedi.

Gdje smo krivo skrenuli, gdje smo fulali?

Na kojoj stanici naših života već godinama gubimo dijete u sebi?

Stara smo nacija, pada nam natalitet, pa normalno kad moramo trčati za zaradom i zadovoljavati mjerila koja smo sami postavili.

Znači užasno si bogat, puno zarađuješ, a nemaš vremena za dokoni razgovor sa suprugom jer i ona trči i radi i još uz sve to drži onih nekoliko kutova kuće.

Djeca postaju mali ekonomisti, dobro odgojeni konzumeristi, bombardirani sa svih strana neselektiranim propagandnim porukama i logično i oni moraju imati.

Već spominjani Dr. Google im je mama i tata, a ti trčiš, žuriš, radiš da bi bio sve dalje od svoje djece.

Pomalo sam izgubljen u svim tim pričama, ali mislim da negdje gadno griješimo.

Idemo naprijed, a vraćamo se nazad.

A sve je tako jednostavno izgledalo na početku, na maminim grudima.

Sve imaš i više nego što ti treba i onda odjednom poludiš i želiš sve promijeniti.

Počinje trka u kojoj sa svakom pobjedom sve više gubiš.

Postaješ stranac u vlastitoj kući, nestaju teme za razgovor, a šutnja i tjeskoba postaju pravilo.

Gospodari novca, postaju vladari naših života, sve to zato jer nam je netko umjesto bajke ispričao krivu priču.

Taj netko je bilo društvo, a slikovnica je bila ispisana samim brojevima, bez srca, bez duše.

Pero Kvržica se pretvorio u Peru Nulicu, a mi i dalje tražimo našu ulicu.

Nadam se da ćemo je naći!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp