Volio bih u ovoj godini da nas sve ponovno prati sloboda kretanja, zdravlje i prosperitet. Nažalost, krajem prošle godine i početkom ove našli smo se u fazi kriznog komuniciranja. Ionako se nalazimo u razdoblju velikog stresa zbog COVID-19 gdje smo se pomalo naučili na nova pravila životnog ponašanja i poslovanja. Potres u Petrinji, unatoč iskustvima s potresom na području grada Zagreba, pokazuje snagu birokracije, ali i snagu pojedinca u krizi.
S jedne strane, država organizirala, poštujući svoje procedure kojima ne vidimo kraja jer ne postoji referentna točka koja će dati odgovore na sto ili više ključnih pitanja, a razlog tome je što se opet nisu angažirali pojedinci i timovi komunikacijskih stručnjaka, nego se jednostavno držimo klasičnog modela pravila koja propisuju birokratski standardi. Vjerujem da su odgovori na ovo ponašanje veoma jednostavni. Većina onih koji upravljaju politikama nije se susrela s upravljanjem firmi. Ako su se time i bavili, većina njih su ili prodali svoje udjele ili zatvorili firme ili prodali firme pa s njima posluju kroz neka treća pravna i fizička lica.
Budući da su na izvoru informacija, jednostavno znaju kako, s kim i koliko.
S druge strane su se građani, koji žive svoj život stvarajući na jednostavan način, usudio bih se reći uz veliku vjeru, baš kao i mali poduzetnici, organizirali u trenutku spontanog, djelujući kroz emocije u želji da pomognu na bilo koji način. Snaga ”običnog čovjeka”, a u svima nama se skriva taj običan čovjek, ponovno je pokazala što sve ljudi mogu učiniti ako žele. Kriza u Petrinji otvorila je brojna pitanja o kojima će se, kao i o svim manipulacijama, netransparentnom ponašanju, neodgovornosti pojedinaca ili možda još jedne ”korupcijske hobotnice”, samo pisati, govoriti, bez ikakvih posljedica. Bit će to samo dio neke arhive i sjećanja, ali će se kao i u svakoj krizi, pa tako i ovoj, probuditi neka nova hobotnica ili stvoriti neka nova, kao i neki novi profiteri. Možda nije sve tako crno kao što ja gledam. Volio bih da sam u krivu, a i to će vrijeme pokazati. Unaprijed se ispričavam ako sam nekoga uvrijedio ili povrijedio.
Je li se ili nije, izravno rečeno, ”oprao” novac za poslijeratnu obnovu? Što se događa s naseljem za izbjeglice Mala Gorica, izgrađenim donacijom japanske vlade 1995. godine o kojem stručnjaci govore da se moglo brzo obnoviti i riješiti pitanje stanovanja za 1000 ljudi? Istovremeno, da nije bilo tih običnih ljudi koji su ili darovali svoje ili privremeno posudili ili jednostavno htjeli kupiti mobilne kućice, gotovo 15 dana mnogo ljudi bi promrzlo. Nažalost, svjedoci smo i osobnih manipulacija koji ”love” priliku u mutnom, prijavljuju se za donacije unatoč riješenim stambenim pitanjima, dvostrukim prebivalištima, a dobri ljudi jednostavno samo žele pomoći. U brojnim medijima svakodnevno čitamo o neorganiziranosti s jedne strane, a s druge strane iščekuje se ponovno da se poštuju procedure koje traju. Jesmo li uopće spremni za krizno komuniciranje u situacijama potrebe? Što ono podrazumijeva, osim što producira strah, bolesti, stresove, patnju, boli i promjene u životu? Hoćemo li imati transparentnost uplaćenih sredstava od strane građana? Hoće li u doba digitalne komunikacije postojati državna web stranica na kojoj će se vidjeti gdje ide svaka lipa ili će ponovno proraditi neka nova hobotnica? Siguran sam da će transparentnost postojati kod europskih sredstava koja još uvijek čekaju na raspodjelu jer jednostavno nema dovoljno projekata u Zagrebu ili projekti koji nude različita rješenja nisu politički podobni da bi ih se moglo prijaviti u Bruxelles? Hoće li brojna sredstva opet ostati neiskorištena . Kada ovo pišem, pomalo mi je i slabo jer se neprestano vrtimo u krug, izgovarajući neke poruke koje zaista nemaju dodira sa stvarnošću. Poražavajuće bi bilo napraviti reviziju političkih čelnika na lokalnoj razini, njihove stranačke povezanosti s njihovim mentorima i tijek novca prema različitim projektima. A u konačnici, tko nam je kriv što se politički ne uključimo? Ipak, za to treba imati hrabrosti. Danas je lakše otići u neku od država članica Europske unije, zaposliti se i krenuti u novi život. Na taj način, nažalost, razmišlja velik broj ljudi. Žalosno je što je takvih ljudi sve više. Ne treba očekivati nikakvu političku i financijsku transparentnost, nikakve sudske procese. Ono što možemo očekivati je samo velik broj priča – od onih tragičnih koje će probuditi srca i duše običnog čovjeka do onih koje će govoriti o manipulacijama i povezanosti.
Do tada, ako se odlučite uključiti ili ako već niste u pomoć stradalima na području Sisačko-moslavačke županije, možete to učiniti donirajući sredstva Udruzi slijepih Sisačko-moslavačke županije. Sredstva će se koristiti za građevinski materijal za 114 slijepih i slabovidnih osoba, od kojih je njih 20 direktno pogođeno ovim katastrofalnim potresom. Pitate se koji je razlog tome? Razlog je ponovno birokracija. Naime, dok Udruga slijepih i slabovidnih dođe na red, ovi ljudi, i ovako bez svojih pogleda, ne mogu nigdje bez dodatne pratnje i volontera koji su se uspjeli naći. Mi iz Apriori Worlda aktivno smo se uključili u prikupljanje sredstava za slijepe i slabovidne osobe koje su, nažalost, i u ovoj situaciji ostale zapostavljene. Budite sigurni da će se u kunu voditi troškovnik kome su i zašto sredstva dodijeljena te će troškovnik biti javno dostupan nakon raspodjele financijskih sredstava. Donacije možete izvršiti na žiro račun broj HR2124070001500002146. Za uplate iz inozemstva koristite BIC OTPVHR2X. Ako želite saznati više, možete pitati direktno na ured@udruga-slijepih.hr.
Nažalost, svi mi imamo svoje epizode života. Mnogi od nas bore se u ovoj industriji marketinga i komunikacija s određenim opstankom. Vjerujem da ćemo uspjeti preživjeti i da će nam ipak ova godina na kraju biti godina koju ćemo završiti s pozitivnim mislima.
Do tada, ostaje ključno pitanje: cijepiti se ili ne?