Linija koja život znači


Drago mi je da „La Linea“ (1971.-1986.) još uvijek živi u mnogim sjećanjima. Obožavala sam taj crtić. Dobro se sjećam vremena kada je taj crtić bio prikazivan na našoj televiziji. Nekada smo morali čekati da nešto bude na programu kako bismo mogli uživati u nama dragom sadržaju, pa je samim time sve to skupa bilo puno uzbudljivije nego danas kada nam je, pak, sve dostupno, sve nam je na dlanu, ali izgubila se ta posebna draž iščekivanja, a zajedno s time i to uzbuđenje koje smo osjećali prije nego što bi nešto bilo na televiziji.

Svi mogući sadržaji za apsolutno svačiji ukus sada su nam dostupni u svakom trenutku. Vrijeme je to audio-vizualnog emitiranja raznih sadržaja u realnom vremenu te naše konzumacije istog kada god nama paše, što nam daje poseban osjećaj da mi kontroliramo situaciju. No, je li doista tako? Netko tko je olovkom nacrtao skicu društva htio je da se tako osjećamo. Nešto slično običavao je činiti i poznati talijanski animator Osvaldo Cavandoli Cava (1920.-2007.) s nama omiljenim likom koji se najprije pojavio u televizijskoj reklami za brand Lagostina kao gospodin Agostino Lagostina (1969. godine), kako bi se nešto kasnije oslobodio tog imena i krenuo u samostalnu karijeru.

U svakoj novoj epizodi spomenutog crtića „La Linea“ (svaka je trajala svega par minuta, a najduže šest), Cavandoli si je bio dao vrlo težak zadatak – ponovno zadobiti povjerenje gospodina Linije čija su raspoloženja ovisila o potezima Cavandolijeve olovke. Cavandoli i Linija u stalnoj su komunikaciji u kojoj crtač namjerno daje prednost Liniji. Naime, povremeno se vidi samo njegova ruka. Crtač cijelo vrijeme šuti, crta i briše beskonačnu liniju života svoga lika. Jedini koji nešto brblja je gospodin Linija. On je glavni glumac. Cavandoli Liniji daje osjećaj da vlada situacijom ispunjavajući mu sve želje, ali ga već u sljedećem trenutku obmanjuje brojnim preprekama koje mu iscrtava na putu i zamkama u koje upada nakon čega Linija negoduje prepoznatljivim i smiješnim brbljanjem (Carlo Bonomi).

Cavandoli je u svakoj novoj epizodi morao nadmašiti prethodnu, pa tako i samoga sebe u čemu je uvijek uspijevao. Jer, za kreativce su najteži zadaci uvijek i najizazovniji. No, upravo zbog toga što možemo pratiti sve moguće sadržaje koje god želimo i kada god mi to poželimo, mi stalno odgađamo konzumaciju tih sadržaja te sve više postajemo dio nezainteresirane mase koja šuti i stalno nekamo žuri (kako je ono zovu, a, da, tiha većina). Ako nas zanima sve, zapravo nas ne zanima ništa. Opremili smo se svim mogućim tehnološkim novitetima koji su trebali biti tu da nas povežu, a oni su nas otuđili.

Čast iznimkama kojima tehnologija pomaže u stjecanju novih znanja i kvalitetnih poznanstava. Promatram prolaznike kako poput animiranih likova hodaju linijom svoga života. Sve smo to mi. I svatko od nas ima svoju liniju i neki svoj ritam u kojem se kreće kroz životne uspone i padove, radujući se ispunjenim željama i negodujući zbog prepreka na neki svoj način. La Linea uživo. “Bajum, badum”. Kao da nas je sve netko nacrtao. Svatko je od nas u nekom svom svemiru. Imati svoj svemir je sasvim OK. Ali ne i kada zbog tog našeg svemira zanemarujemo stvaran život koji se upravo odvija tik do nas, oko nas i u nama. Zašto je u vrijeme iščekivanja mog omiljenog crtanog filma meni imalo smisla to iščekivanje? Zato što je svaka obitelj tada bila na okupu kako bismo nešto svi zajedno gledali, uživali u tome i komentirali to što gledamo. Danas svatko konzumira nešto svoje, odnosno sadržaje koje sam bira, što je super, ali nema neke medijske privlačnosti u tome koliko bi je možda bilo da se pojave sadržaji koji su u jednakoj mjeri privlačni svima i koji nam poklanjaju osjećaj zajedništva.

Danas je tako kako je. Da, super je sve. Nikad bolje. Nema čega nema, ako ćemo biti ironični. Tehnološki smo uznapredovali, svaka nam čast, ali smo u društvenom smislu pomalo i  nazadovali. Konzumacija medijskih sadržaja ne odvija se više samo u našim domovima, nego i na ulicama. Jesmo li htjeli to? Nije lako danas kada auti jure sto na sat po gradu biti pješak koji promatra zaslon svog mobitela. La Linea je uvijek na trenutak imao osjećaj da je uspješno svladao sve prepreke. Uz pomoć olovke i gumice Osvalda Cavandolija cijeli bi se život prikazao u tih nekoliko minuta. Sa svim svojim vrlinama i manama. I nama bi ponekad i te kako dobro došla ruka velikog i meni toliko dragog Osvalda Cavandolija, da nam gumicom prebriše koju prepreku, da nam nacrta kakav mostić ili koji koristan predmet koji nam u određenom trenutku treba. Šalim se malo.

Pitam se – kako bismo se kao ljudi ponašali da nam Cavandoli svima gumicom obriše sva ta tehnološka pomagala? Bismo li se pretvorili u komunikacijske invalide ili bismo ponovno počeli pozdravljati i primjećivati jedni druge? Ljudi više ne znaju ni tko su oni sami, a kamoli tko su ljudi oko njih. Cavandoli bi to riješio jednim potezom olovke, a mi bismo se i opet svemu slatko i od srca smijali. Ponekad je smiješna strana života najbolji mogući pogled na svijet. Ne ponekad. Vrlo često. Kroz smijeh naučen život je ruža čije trnje nas manje boli ako ga kojim slučajem Crtač nacrta. Najbolji osjećaj od svih je kada je svatko od nas istodobno i Cavandoli i La Linea – Crtač svoga života. Jedna duša. To je uostalom uvijek tako. I Cavandoli je bio autoironičan i svojom je rukom kroz taj lik zapravo ispoljavao sebe, svoje unutarnje borbe, dileme, snove, uspone i padove te kroz sve njih i svoje viđenje života.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp