Dvadeset i šest godina Štaglja Mirjane Sačer Bobanac

Dvadeset i šest godina Štaglja Mirjane Sačer Bobanac

U našoj Dubravi, Štagalj već 26 godina djeluje kao mjesto prijateljskih, umjetničkih susreta. Zadnjih 11 godina, udruga je za promicanje kulture i umjetnosti. Bilo kome drago ili ne, ali Kostanj je sa svojim Štagljem upisan na kartu kulturnih događanja Lijepe naše, rekla je nedavno preminula Mirjana Sačer Bobanac (1946. – 2021.) svjesna jedinstvenosti cijelog projekta.

Galerija i kazalište, koncertna i plesna pozornica Štagalj, štagalj je u doslovnom smislu riječi kada ga se promatra kao drvenu seosku arhitekturu, ali ono što je od Štaglja napravila Mirijana Sačer Bobanac vrhunski je doživljaj za svakog koji se tamo našao, a našao se obično kao gost i kao izvođač, kao gledatelj, slušatelj, kao umjetnik i kao publika istodobno. U tome leži tajni ključ Mirjanine organizatorske spretnosti i animacijskog umijeća. Povezati umjetnike svih vrsta i značenja, čuvene i mlade, svih umjetničkih izraza da se predstave jedni drugima s kratkom izvedbenom točkom, da se upoznaju, da se druže, da uživaju u toj kulturno-umjetničkoj razmjeni, da se predstave i u toj veličanstvenoj neformalnoj, spontanoj i veseloj razmjeni duhovnih i intelektualnih darova, talenata i umijeća. Uz izvoran seoski ambijent drvene arhitekture i obiteljske topline, u dvorištu pod orahom i jabukama, u obilju cvijeća, na travi, uz obližnje ribnjake do kojih se lako došetalo (sada navodno nisu više otvoreni ribićima?) u tom ubavom seocetu Kostanju jeo se domaći kruh i mast, kuhao grah sa svim mirisnim delicijama, pila domaća rakija, vino, mljackali kolači, sve uz pomoć domaćih žena koje su vješto i rado pridonosile štagaljskim susretima.

To je mogla ostvariti samo pjesnikinja, golemog srca, poznavateljica cjelokupne kulturne scene, posjetiteljica svih ugodnih, dragih i lijepih događanja u Zagrebu, Vrbovcu i okolici, zajedno s Davorinom Supekom, umirovljenim televizijskim snimateljem, koji je sva štagaljska i ina događanja snimao na video za povijest i svoju dušu. Mirjana je bila jedna od onih rijetkih koja je sva svoja poznanstva čuvala i njegovala lijepim riječima, pozornim praćenjem njihovih uspjeha, nastupa, rođendana, radujući se iskreno s njima, svjesna da je radost to veća što se više dijeli. Dolazili su tu i ambasadori i izaslanici drugih država na piknik prijateljstva. Ne znam da li je uopće itko mogao odbiti Mirjanin poziv u Štagalj, znam samo da su mnogi dolazili često, rado i više puta uživajući u gostoprimstvu i drugarskoj atmosferi koja se tamo spontano stvarala.

Oni stariji pomalo su odlazili na vječna putovanja, na koja je otišla sada i Mirjana, iako se slutilo, ipak, ostavila je sve nas zbunjene i zatečene, ostavila je golemu prazninu u tom prekrasnom jednostavnom seoskom dvorištu, u Štaglju, u Kostanju, u našim srcima u koje se uvukla tiho, lagano, ugodno, nenametljivo, pjesnički: ‘ Samo u mojoj duši raste ovo cvijeće, jedva osjetna al’ opojna mirisa. Ne pita ništa, samo cvate, na sve strane šireći grane u želji da dotakne i mjesec i zvijezde..’

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp