Ježeva kućica Branka Ćopića (1915.-1984.) bila je i ostala neizostavan dio našeg predivnog djetinjstva čiji neizbrisiv trag ne blijedi ni dan danas. Jedna je to od knjiga (slikovnica) koje se nikada ne zaboravljaju. Knjige su to koje žive u nama i čiji sadržaj tijekom godina dobiva sve više na značaju. Priča o Ježurki Ježiću jedinstvena je priča o svima nama i našim ljudskim vrlinama. Čitati je između redova najveći je užitak. Prije svega, priča je to o skromnosti u kojoj počiva najveći ponos, o ljudskom dostojanstvu, o ljubavi prema sebi i svome životu, jer jedino kada imamo tu temeljnu ljubav, možemo voljeti druge i oni nas. U redovima i između njih možemo čitati o vjernosti, radišnosti, ljubavi, poštenju i miru, o životnom putu na kojem uvijek možemo sresti tko zna koga (zato, budimo oprezni!) te u konačnici o toplini i važnosti vlastitog doma koji simbolizira najveću sigurnost i slobodu svakog čovjeka kao i život sam.

Dom je mjesto koje Ježurki Ježiću, ali i svakome od nas pruža pravo na odmor od svijeta i sabiranje svojih misli. Naš je život naš jedini pravi dom u kojemu bi se svatko od nas trebao uvijek osjećati kao svoj na svome i, da, baš tako – kao kod kuće, a nikada kao gost. Upravo sam tu poruku još kao dijete iščitala iz ovog svima nam dragog naslova. Kakav god bio, naš je život jedini dom kojeg imamo i za nas najbolji od svih. Iz tog doma ne bismo u svojoj glavi smjeli izlaziti niti na trenutak. Ne trebamo provirivati kroz prozor bez razloga. Ne treba nas zanimati gdje bi trava mogla biti zelenija, jer trava je uvijek i svakome čovjeku najzelenija tamo gdje je naše srce i tamo gdje je svatko od nas neponovljivi original, baš kao što je to bio i ostao naš Ježurka Ježić.

Ježurka vjeruje u sebe i svoj život, cijeni svoje i tuđe vrijednosti, kao i svoje i tuđe vrijeme. Svojim mirnim i sigurnim stavom on uporno brani svoje stavove te nikada niti na trenutak ne prestaje biti autentičan. Zato smo ga voljeli. Učio nas je kakvi bismo trebali biti ako želimo živjeti sretnim i mirnim životom vrijednim življenja. Zato i danas s veseljem recitiramo Ježevu kućicu. Ova svima nam draga i bliska priča ispričana je u naizgled jednostavnim stihovima prilagođenima dječjem uzrastu, ali svi znamo koliko je njihova mudrost jaka i koliko nam toga ti stihovi govore, kako se kroz sve brojnije vagone godina lokomotiva našega života udaljava od bezbrižnog đačkog doba. Stihovi su to koje smo svi znali napamet, a vjerujem da ih se mnogi od nas i danas sjećaju. “Po šumi širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta…”

Sjetimo se ovom prigodom nekoliko stihova u kojima se Ježurka obraća svome domu:

• „Kućico draga, slobodo moja! Palačo divna, drvenog svoda, kolijevko meka, lisnatog poda,
  uvijek ću vjeran ostati tebi, nizašto ja te mijenjao ne bi’!“
• „U tebi živim bez brige, straha i branit ću te do zadnjeg daha!“
• „Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag. Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj!“
• „Vrijedan sam, radim, bavim se lovom i mirno živim pod svojim krovom. To samo hulje, nosi ih vrag za ručak daju svoj rodni prag!“

Uz Branka Ćopića, za naš je cjelokupni dojam o ovom vrijednom književnom djelu, važan i Vilko Gliha Selan (1912.-1979.), akademski slikar koji nam je svojim maestralnim ilustracijama još više približio lik Ježurke Ježića i njegovih prijatelja, a ilustrirao je i brojna druga književna ostvarenja za djecu i mlade naše generacije, budeći naše emocije i vežući nas za te drage likove zauvijek, čineći ih trajnim stanovnicima naših domova (čitaj: naših života).

U čemu je tajna Ježeve kućice, pitaju se neki ljudi? Baš kao i likovi istoimene knjige. Na tren mi se učinilo kako Pirandellovih šest lica traži autora uživo. Da. Pitaju se i pitat će se ljudi još dugo. Što je to u Ježevoj kućici toliko opojno? No, ne pitaju se svi. Mnogi od nas znaju njezinu vrijednost.

Tajna Ježurke Ježića i njegove kuće ne želi biti otkrivena. Ona želi da ju otkrivamo dok god smo živi, lutajući ponekad utabanim, a ponekad divljim stazama života. Lektire su obaveza. A knjige poput ove su čisti užitak. One imaju ono nešto. One su štivo koje, ako nisi čitao, kao da nisi postojao.