Sam sebi postavljam pitanje na koje nemam odgovor. Ne mogu ga nikome postaviti jer će svatko drugi odgovoriti i odgovarati za sebe. Odgovori koji dolaze iz drugih svjetova mogu biti interesantni, no mene eto, umjesto svih mogućih odgovora, svih pametnih glava i još pametnijih knjiga, interesira moj odgovor na pitanje na koje – nemam odgovor.

Znam da je ponekad lijepo započeti rečenicu ne znajući kojim će puteljcima ona vrludati i kako će završiti. Znam također da mi se nerijetko putujući zajedno s rečenicom otvaralo i ono što ranije nisam imao u vidu. Možda zato uvijek iznova ulazim u taj sizifovski užitak – idem do kraja, a kada do njega dođem znam da ću biti tek na početku.

Ne znam je li to dovoljno za sidrenje. Tlo je muljevito, a umorno tijelo čezne za čvrstim tlom. Gledam u taj močvarni okoliš i postajem svjestan da biljke i životinje koje mu se prilagode mogu imati lijep i zanimljiv život. Zašto se onda ne opustiti? Zašto ne prihvatiti mulj kao prolaznu supstancu našeg ionako prolaznog života?

Zar je toliko važno da mi na nadgrobnoj ploči piše: Svjedočio je traženju čvrstoga tla?

Nema dana, a da ne posumnjam u put koji sam izabrao, premda manje-više izabrao nisam ništa. Naprosto su se događale rečenice, ljudi, institucije, dobre i loše situacije, razumijevanja i ono drugo što mi je najviše pomagalo – dijelom pravedno, dijelom nepravedno – nerazumijevanje ljudi.

Kad bih sam sebi htio prigovoriti, vjerojatno bih rekao da u svijetu vittgensteinovskog razumijevanja riječi nije niti moguće niša drugo do igre (ne)razumijevanja. Ako su riječi konvencije kojima samo pokazujemo stvari oko sebe, zašto i otkuda želja da se baš pomoću riječi – pronađe odgovor. Kao da bi odgovor pronađen u riječima mogao biti nešto više od riječi kojima je postavljeno pitanje.

Čemu pokušaj pisanja, ako je i prije početka svaki pokušaj osuđen na razinu ovakvog ili onakvog zrcaljenja nečije svijesti i savjesti u mom tekstu.

I još gore: čemu onda zgražanje nad ljudima koji ne razumiju?

Ljudi koji gaze riječi, dogovore, kodekse, pravila uljuđenosti, sustave vrijednosti… danas su pravilo koje svjedoči o iznimkama. Zašto onda tražiti čvrsto tlo?

Oko mene gliste, gmizavci, krokodili, dinosauri, očevi i njihova djeca, partijske vođe i njihova bratija, ostrašćene duše i njihovi pragmatični interesi, božji posrednici i njihove naivne upute o disciplini, hijerarhije i njihove stroge upute o poslušnosti…

Riječ je, kako je s pravom predviđao Nietzsche, u vrijeme novinskog umnažanja – počela smrdjeti! Na koju god se stranu čovjek okrene (a mediji su svuda oko nas) prepoznajemo smrad srednjevjekovnih ulica na koje se izbacivalo smeće iz civiliziranih gradskih kuća. Ako se kroz splet uličica probijete do trga na njemu će vas zasigurno dočekati još veći smrad: potrošene riječi i dreka bez pokrića natjerat će vas na bijeg u šutnju.

Unaokolo jako je puni ljudi koji čak ne izgovaraju ni cijele riječi, a o rečenicama da i ne govorimo. Biraju se samoglasnici ili suglasnici koji najbolje odražavaju unutarnju nacionalnu, religijsku, svjetonazorsku, akademsku ili neku drugu ostrašćenost. Najjasniji su oni koji biraju samoglasnike: Aaaa, Eeee, Oooo, Iiii, Uuuuu. Oni su (sebi) toliko jasni da im uopće nije jasno zašto se netko bavi riječima i rečenicama.

I eto, upravo tu, usred srednjevjekovnog smrada medijskih ulica, ekonomičnog novogovora močvarnih mušica, nagovora na poslušnost i hijerarhijsku stegu, rađa se misao o mogućem kontekstu vlastitog odgovora na postavljeno pitanje. Moja se rečenica približila kraju da bi najavila novi početak.

U životu se, to mi se danas čini neporecivim, moram baviti nečim što će mi omogućiti poznavanje više slova i riječi. Slova i riječi koje naučim želim dijeliti s drugima.

Darujući ih oni će možda preživjeti i moje utapanje u močvari. I to je sasvim dovoljno da se sizifovski uživa u naizgled uzaludnom poslu.

A, možda se u međuvremenu pojavi i kakav komadić čvrstoga tla.