Prema informacijama koje su mi dostupne, bivša bugarska ministrica pravosuđa, Cecka Cačeva – još nije došla živjeti u Hrvatsku. Sve koji su iole upućeni u odnose pravosuđa prema građanima pojedinih država u Europi to začuđuje. Naime Cecka Cačeva je, svojevremeno, dala ostavku na  mjesto ministrice pravosuđa jer je kupila stan, kako se u početku sumnjalo, a kasnije potvrdilo – ispod tržišne cijene. Čudna mi čuda! U Hrvatskoj je takvo što gotovo svakodnevna pojava, a građani slave ako političari kojim slučajem, uopće odvoje nešto od svog teško zarađenog novca za neki novi luksuzni stan, štalicu-vikendicu, goli krš nekog otoka ili obale, ili kućicu u Bosni.

Stariji se čitatelji vjerojatno sjećaju slučaja Mone Sahlin, potpredsjednice švedske vlade koja je omaškom čokoladu i par sitnica platila kreditnom karticom koju joj je Vlada Švedske dala na raspolaganje. Toblerone čokolada, plaćena vladinom karticom, koštala ju je premijerskog mjesta. Iz perspektive hrvatskih političara, posebno lokalnih, to je nevjerojatna činjenica. Lokalni političari ne jedu čokoladice, ali ne možemo se takorekući epski (dostojno aktera) ne zapitati: Kolika su stada janjaca uništena lokalnim proračunima. Kolike su rijeke dobroga vina protekle stolovima za kojima se vodila takozvana lokalna politika… Ti Šveđani su stvarno čudan narod. Jedu čokoladice, kažnjavaju, a evo i danas, dok smo svi mi zaključani u svojim samicama – oni se slobodno kreću svojom državom…

Alkohol zna otići i u krv. Nije nikada istraženo, a niti evidentirano koliko su alkohola u krvi imali svi ti gradonačelnici, čelnici stranaka na vlasti u tim lokalnim mjestima, predstavnici sudske vlasti ili moćnici koji su s njima radili.  Kad bi nakon teških i obvezujućih dogovora sjedali u svoje službene automobile i odlazili u svoje po nižim cijenama kupljene ili od države dodijeljene kuće ili stanove, oni su vjerojatno dosezali rekordne razine postotka alkohola u krvi. U svakom slučaju vjerojatno puno više od 0,2 promila koliko je imala švedska ministrica bosanskog podrijetla Aida Hadžialić  kad su je zaustavili i izmjerili tu, za naše krajeve smiješnu razinu. No, ostavka je pala. Malo je vremena trebalo za triježnjenje od dvije čaše vina, ali je dosta vremena trebalo za političko otrežnjenje i povratak. A da je ovdje negdje, u našim zemljama, bio bi dovoljan jedan poziv i sve bi bilo sređeno.

Bivši estonski premijer Juri Ratas, poduzetnički je mislio, ali je promašio zemlju u kojoj je pokušao biti premijer u korumpiranom okružju. Bilo je to u siječnju 2021 godine. Njegovo partijsko okružje uronjeno u koruptivne radnje moralo je potonuti. Pokazalo se da doniranje stranci nije bila dovoljna obrana. Policija i tužiteljstvo bili su u njegovom slučaju nepotkupljivi. Da je kojim slučajem bio premijer u nekoj ovdašnjoj vladi i da je osigurao (od svojih kumova, poslovnih partnera, zemljaka, ulizica i sličnih ozbiljnih poslovnih ljudi) velike donacije svojoj stranci – vjerojatno bi donatore nagradio visokim političkim pozicijama, a i sam ostao na čelu dok se ‘ne namiri’. Na napade bi vjerojatno odgovarao da su ‘političkog karaktera’. Branio bi naravno donositelje donacija kao da su njegovi donori. No, nažalost, bio je premijer u pogrešnoj državi.

Bivša njemačka ministrica zdravstva Ulla Schmidt odvezla se službenim automobilom u Španjolsku na ljetovanje. Zakon joj je to dopuštao, ali Nijemci ne vole takve rubno-moralne izlete. Schmidt je imala nesreću da joj na ljetovanju ukradu službeni automobil, pa je sve isplivalo na površinu. I premda je automobil pronađen, bio je to znak da politička karijera bivše ministrice počinje biti podložna gravitaciji. Za razliku od Njemačke, poznato je svima, kod nas  niotkuda političaru osvane automobil u dvorištu, a jadni novinari moraju dokazivati kome automobil pripada. Dok novinari nešto ne dokažu političar/ka je nevin/a. Prema tome razlika u shvaćanju demokracije je očigledna. Krađa državnog automobila (bez obzira na pronalaženje ukradenoga kasnije) bila je u Njemačkoj početak političkog pada za Ullu Schmidt (koja je samo imala nesreću da joj ukradu automobil). Kod nas bi takvu osobu donatori/partneri nagradili novim automobilom i nekom vrijednom sitnicom za pretrpljeni strah.

Kad smo već kod automobila prisjetimo se i slučaja ‘Automehaničar i računovođa’. Riječ je o svojevrsnom napadu na predstavnicu nekolikih nacionalnih manjina u Hrvatskoj koji je izveden podmetanjem od strane jednog automehaničara i jednog računovođe. Saborska zastupnica Ermina Lekaj Prljaskaj, bliska Bandiću, morala je naime objašnjavati zašto je popravak vlastitog automobila platila sredstvima koja je dobila za zastupanje i pomaganje manjina(ma) u radu njihovih organizacija. Zastupnica Lekaj Prljaskaj morala se braniti naivnošću računovođe, premda je očigledno da je riječ o ‘dubokoj državi’.  Netko ima nešto protiv manjina pa su zastupnici Prljaskaj podmetnuli naivnog računovođu i nesavjesnog automehaničara. Bilo je tu istina još nekih sitnica, ali što je to prema gramzivosti ministara i njihovih poduzetničkih timova? Ništa. A i ne živimo u Švedskoj!

Zastupnica Ermina Lekaj Prljaskaj inovativno je ovim slučajem promovirala  ideju automobila na ‘porezni pogon’. Kovanica je istina malo nezgrapna, ali korist od ove ideje može biti velika. Možda stvarno sredstva koja se daju manjinskim zastupnicima treba uplaćivati izravno automehaničarima, krovopokrivačima, turističkim agencijama i sl. Tako bi i drugi popravili automobile krovove i sl.  Možda je zastupnica ovom konceptualnom izvedbom autodestruktivno kritizirala sebe i svoj zastupnički rad. To zna. Institucije u tišini ponavljaju: „Nitko ništa ne zna“, a ponekad im se otme i „Krhko je znanje“.

Nadam se jedino da nadležna tijela neće ‘prekomjerno granatirati’ istragom,  jer zastupnica ima veliki utjecaj na položaj dijela manjinskih organizacija u Hrvatskoj. Šteta bi bila da zbog jednog popravka automobila na državni trošak stvaramo u javnosti stav da se manjine ponašaju isto kao i većina i da će više novca dobiti one manjinske udruge koje imaju kvalitetnije automehaničare i prokušane računovođe.