Zbirka Politeo – Boja je radost


Doista je ugodno ući u Studio Moderne Galerije Josip Račić u Zagrebu i pustiti bojama sa izloženih grafika i nekoliko skulptura da vas ponesu, kako je napisao Branko Franceschi, novi ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu. Riječ je o zbirci Tonija Politea, koja, kako saznajemo iz predgovora i nije jedina, jer Politeo sakuplja i dizajn, to jest predmete koje svjedoče dizajn propalih tvornica igračaka i zatvorenih tvornica stakla. Da smo došli do dna proizvodnje svega i svačega, da naši primijenjeni umjetnici više nemaju svoju zadrugarsku (čitaj danas dioničarsku) prodavaonicu LIKUM i da nam se ponuda svodi na dresove Dinama i Vatrenih, pokojeg licitara i svijeća, te da smo se u ovom turbulentnom vremenu potpuno izgubili, ostaje nepobitna činjenica te smo beskrajno zahvalni privatnim inicijativama i kolekcionarima koji čuvaju naš kulturni obraz. Sjećam se još i onih drvenih malih dvokrilnih aviona koje su za Politeovu kolekciju oslikavali likovni umjetnici (je l’ ga to netko kopira ili je Politeo prodao svoju kolekciju drugom?), što je također bila radost pogledati. No, ono što posebno veseli i što vuče rijetke poklonike likovne umjetnosti da po nekoliko puta uđu u Galeriju Josip Račić i pogledaju najnoviju izložbu iz zbirke Politeo svjetska su imena moderne i suvremene umjetnosti. Od Andyja Warhola koji nije slučajno najjači predstavnik popularne umjetnosti (pop arta) do Salvadora Dalija, profinjenog crtača i umjetnika koji je podučio kako opisivati istodobno i stvarnost i unutrašnje osjećaje, otvorivši put prema konceptu namjere i slučaja, opservacije i imaginacije, što će postmoderna uzeti kao svoj princip dualnosti: virtualnog i stvarnog. Jedna od najatraktivnijih slika patliđan je Borisa Bućana, jednostavan, duhovit, slikovit. Dobro je vidjeti sva ta strana imena i njihova djela, baš u toj komornoj formi jer navodi na zaključak da se u isti taj kontekst pored Keitha Haringa, Victora Vasarelyja, Armana, Jamesa Rosenquista, Sotoa, Rikiza, Legera, Christa Javacheffa, Helge Leiberg, Karla Lindstroma, Krika itd. može bez ikakvog razmišljanja uklopiti mnoštvo hrvatskih autora, jer im djela imaju snagu originalnosti te bi se isticala u poplavi moderne i suvremene pluralističke i polivalentne umjetnosti. 

Ono što još dotiče Franceschi u predgovoru pitanje kustosa i institucija, činjenica je da su se kustosi odmetnuli od umjetnika, a umjetnost živi i izvan institucija kao tržišni i medijski proizvod. U tom svijetu materijalnih investicija i novčanih procjena umjetničkih djela, grafika ostaje i dalje promotorica suvremenih autora i sredstvo demokratizacije umjetnosti jer svojim multipliciranjem uspijeva ući u svakodnevni život izvan privilegiranih i zatvorenih elitnih krugova.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp