Znate li prenijeti poruku?


Što biste rekli, koliko nam misli dnevno prođe kroz glavu? Naš um radi nevjerojatnom brzinom, a naše misli se pretaču jedna u drugu. Taman razmišljate o rokovima za projekt kad se sjetite da Pero ima rođendan baš tog dana kad imate sastanak s klijentom. Odmah se mislima prebacite u restoran u kojem ste prošle godine imali odličnu feštu. Popilo se, pojelo se, a kad je došlo vrijeme da se kući krene, vaš auto nikako nije htio upaliti. I tako ste u nekoliko sekundi od svog projekta došli do toga kako za dva mjeseca trebate obaviti tehnički i registraciju i počeli brojati koliko novaca trebate staviti na stranu. 

Kad prijeđemo s jedne misli na drugu, stvaramo novog misaonog crva. Istraživači Odsjeka za psihologiju sa Sveučilišta Queen u Kanadi primijenili su metodu kojom se može, kako kažu, mjeriti prelazak s jedne misli na drugu, a tako ih se onda može i izbrojati. 

Procijenili su da prosječnoj osobi kroz glavu prođe dnevno 6.200 misli. Do tog otkrića došli su nakon desetljeća kognitivno-neuroznanstvenih istraživanja. Pa si ti misli!

Svoje misli često izražavamo riječima. Prema jednom istraživanju, prosječna odrasla osoba dnevno čuje ili pročita oko 100.500 riječi. Uz malo matematike, i ako računamo da spavamo 6,5 sati, ispada da svake minute primamo 95 riječi. U to nisu uračunate riječi koje čovjek razmjeni u komunikaciji s drugima, a tu su rezultati istraživanja različiti – od toga da izgovorimo nekoliko tisuća do 16.000 i više riječi dnevno.   

Nije li to malo previše buke u našoj glavi? Od jutra do navečer, bombardirani smo raznim informacijama. Koliko zapravo dobro slušamo i, s druge strane, koliko dobro znamo poslati poruku? Jer, ako znamo da je komunikacija dvosmjerna, onda proizlazi da nije dovoljno samo znati dobro slušati. I onaj koji govori treba znati što točno želi reći, kako će to reći i zašto je to bitno. Koja je svrha toga? Zašto bi druga osoba to uopće slušala? Kako će dobiti punu pažnju onih kojima je poruka upućena? Je li informacija jasna, korisna i točna? Govorimo li stvari koje doista mislimo ili držimo figu u džepu?

Komunikacija je odašiljanje i primanje poruka i, premda to činimo cijelog života, očito nešto dobro ne radimo. Oko 75% onoga što netko kaže pogrešno interpretiramo, ne doživimo ili odmah zaboravimo. Nismo svi isti i nećemo se složiti oko svega, čak i ako imamo iste ciljeve. No, u razgovoru s nekim ljudima jednostavno se ne osjećamo dobro. Naš živčani sustav je kao radio prijemnik. Lovimo valove emocija druge osobe, a energija koja se pritom stvara utječe na to hoćemo li „kliknuti“ ili se nećemo povezati. Ponekad je dovoljna jedna riječ, uzdignute obrve ili taj čuveni prst i – bam… više nismo tu. Nismo prisutni. Ako se ne povežemo, vrlo lako ćemo odlutati mislima, preskočiti neke dijelove ili čekati priliku upasti sugovorniku u riječ. 

Jedna od najčešće zastupljenih teza je istraživanje dr. Alberta Mehrabiana otprije više od 50 godina, a prema kojoj se čak 93% komunikacije odvija neverbalno: 7% čine riječi, 38% je naš glas (ton, glasnoća, dinamika…), a više od polovice, čak 55%, je govor tijela. Ova 7-38-55 formula već se desetljećima pojavljuje u brojnim tekstovima na internetu, u knjigama, diskusijama i predavanjima na temu interpersonalne komunikacije. Međutim, studija ima svojih ograničenja, a i sam Mehrabian je rekao kako se ishodi njegovog istraživanja pogrešno interpretiraju. Uz to, svatko od nas ima neke svoje specifičnosti, a ti naši mali tajni sastojci utječu na to kako ćemo se u određenim situacijama ponašati.   

Novija pak istraživanja ukazuju na to koliko je za komunikaciju bitno stanje prisutnosti, a ono je povezano s povjerenjem i sigurnošću. Naš mozak reagira na prijetnje i teško ćemo se nekome otvoriti ako ne osjećamo i psihološku sigurnost. Emocije koje osjećamo važnije su od toga hoćemo li kontrolirati svoje pokrete, neverbalne znakove i glas. Umjesto fokusa na njih, dobro je obratiti pozornost na srce, mozak i crijeva – otvoriti centre živčanog sustava. Vrijeme koje bismo posvetili razmišljanju o tome jesmo li otvorili ruke, zauzeli dobar položaj nogu, jesmo li se nagnuli naprijed, izgledamo li zabrinuto i jesmo li uspostavili kontakt očima je vrijeme kad smo „u glavi“, odnosno nismo prisutni u ovom trenutku i ne usmjeravamo se na osobu ispred sebe.  

Ako želim Josipu slušati s razumijevanjem, pokazat ću da mi je stalo, bit ću znatiželjna i primit ću poruku bez prosuđivanja, slagala se s tim ili ne. Vrlo je vjerojatno da ću tada i svojim neverbalnim ponašanjem pokazati iskreni interes i prihvaćanje, bez obzira jesam li prekrižila ruke i maknula vlas kose s nosa ili nisam.  

Nikako ne treba zaboraviti ni to da kroz komunikaciju prenosimo i svoje svjetonazore i vrijednosti, a nerijetko nastojimo i utjecati na tuđe. Mogu li prepoznati i razumjeti koje se vrijednosti nalaze ispod toga što je Andreja rekla? Što je zapravo ta osoba rekla time što je izgovorila? Koliko mi je to važno za daljnju komunikaciju i eventualni nastavak odnosa – poslovnog, prijateljskog, obiteljskog, političkog? Ako se na razini vrijednosti ne poklapamo, možda ćemo i pristati na kratkoročne kompromise, ali dugoročno nećemo biti zadovoljni s takvim odnosom. 

Ljudi su danas željni razumijevanja, tolerancije, uvažavanja. Naše vrijednosti utječu na naše misli, naše misli oblikuju riječi, a riječi imaju snažnu energiju. Zato je bitno što i kako, a i tko to tamo govori. Definitivno treba razmisliti i o tome zašto to netko govori, a već smo naučili iz medija da i tajming (kada) ima važnu ulogu u slanju poruke. Učinkovitom komunikacijom ostvaruju se ciljevi osoba koje razmjenjuju informacije, ideje, mišljenja, osjećaje, izgrađuju se odnosi i međusobno povjerenje. 

Pazite na svoje misli; one postaju riječi.
Pazite na svoje riječi; one postaju djela.
Pazite na svoja djela; ona postaju navike.
Pazite na svoje navike; one postaju karakter.
Pazite na svoj karakter; on postaje tvoja sudbina.

Lao Tse


Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp