Dance Macabre – Lesiak – Maroević – Menegello


Iz svoje velike i bogate kolekcija slika i skulptura Dagmar Meneghello izdvojila je radove Ivana Lesiaka za monografiju pod nazivom Dance Macabre, rekla bih vrlo prigodnu temu obzirom u kakvim okolnostima živimo, u kakvom medijskom teroru drhtimo svakodnevno kojim nam utjeruju strah pred opasnošću od smrtonosne bolesti kojoj neprestano broje bolesne i mrtve, i ostale strahove od disanja pred drugima i osobnih kontakata, uz poslovne restrikcije, o kojima se od prilike do prilike odlučuje na političkoj (ne medicinskoj) razini. Treba reći da je Dagmar Meneghello velika ljubiteljica i zagovornica djela Ivana Lesiaka (Luka, 5. listopada 1929. – Zagreb, 29. travnja 2008. godine) i svakako jedna od najboljih poznavateljica njegovog opusa i što je važno istaknuti, jedna od onih koja je proniknula duboko u Lesiakove motive i njegovu umjetničku dušu. Samo iz velikog poštovanja prema Tonku Maroeviću (Split, 22. listopad 1941. – Stari Grad 11. kolovoza 2020.godine), koji je započeo monografski tekst o Lesiaku proučavajući zbirku Meneghello, i kojeg je iznenadna smrt spriječila da dovrši svoj tekst, Dagmar nije stavila sebe na korice monografije, iako to u potpunosti zaslužuje. 

Čitatelji ove monografije (Palmižana, 2020. godine) koji ne poznaju rad Ivana Lesiaka moći će se kroz ovu zbirku Dagmar Meneghello upoznati s izuzetnom ličnošću provokativnog, potresnog, erotskog i duboko emotivnog umjetnika. Iza njegovog kiparski tvrdog, sirovog i moćnog crteža, bijafranskog sarkazma i ironije, konceptualnog (fluxusovskog) nemara i ignoriranja svekolike građanske uštogljenosti leži razočaran duh zaljubljenika u vječne ideale nedostižne ljepote i sklada, što Dagmar vrlo lijepo obrazlaže u knjizi citirajući i Lesiakove bilješke koje je pisao širokim masnim slovima pridavajući im jednako likovni značaj koliko i sadržajni.

‘Za neka djela bio mi je potreban ambijent. Nefretetu sam mogao učiniti samo u Kairu. Radeći godinama autoportret s Nefretetom imao sam osjećaj kao da činim… mistično vjenčanje… svoje mladosti i snage s daleko iščezlim svijetom kozmičke ljepote… i misteriozne čežnje za besmrtnošću ..neizmjernom ljubavlju .. koje nema na ovom svijetu..’

Dagmar vrlo dobro obrazlaže Lesiakove lascivne crteže i grafike u kojima Mona Lisa, Aleksandar i Kleopatra, Europa itd. postaju otvoreni i grubi simboli za materijalističku pohlepu i pokvarenost svijeta.

Osobito je zanimljivo pročitati iskustvo Dagmar Meneghello u Münchenu kada je tamo vodila galeriju i na svaki način htjela promovirati Lesiaka, kao osobitu, originalnu i strastvenu umjetničku ličnost, ali i druge naše visoko kvalitetne autore.

Međutim, piše Dagmar ‘Sudbina neprodaje nije pratila samo umjetnike iz zemalja s ruba Europe, danak su plaćali isto i švicarski, francuski pa i austrijski slikari, koji su u svojim zemljama želi jako dobar uspjeh, pa i visjeli na zidovima domaćih muzeja recentne umjetnosti. Ali, nisu samo Bavarci bili nezainteresirani za sve koji nisu lokalno poznati, nego i svih 100 000 Hrvata koji žive u Bavarskoj i što im Dagmar ne oprašta i pita se javno zašto oni ne bi podržali umjetnike iz svoje Domovine?

‘Milijun maraka potrebno je da se jedno piće plasira na tržište i da dođe do polica velikih trgovina, a sigurnije je uložiti peterostruko, rekao joj je tada jedan trgovac pićima.

„Ljudi kupuju poznato, reklamirane marke pića, odjeće, umjetnika..“

No, svakako rad na populariziranju naših umjetnika vani, rad je koji bi trebale odrađivati institucije koje to ne rade dovoljno ili uopće ne rade, zaključuje Dagmar Meneghello koja je već imala najavljenu izložbu svoje zbirke u Italiji 2020. godine, ali je Covid 19 to spriječio. No i sama Palmižana rasadište je informiranosti o hrvatskim umjetnicima za brojne turiste koji su tamo navraćali godinama dok to zakonske covid – mjere nisu spriječile, nadamo se, privremeno.

Monografija se čita s jednakim zanimanjem kao što se gledaju Lesiakove grafike, crteži, skice, bilješke i po koji reljef. Zaključno, svatko tko je upućen u originalnost radova Ivana Lesiaka prihvatit će Dagmarinu inicijativu i vapaj, da se pokrene retrospektivna izložba Ivana Lesiaka jer njegov rad ne bi smio pasti u zaborav, jer  doista zaslužuje visoko mjesto u povijesti hrvatske umjetnosti!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp