Ljudi anđeli


“Budi dar svakome tko uđe u tvoj život…i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti…svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)

Ljudi su uglavnom dobri, susretljivi, žele pomoći, ljubazni su i nasmiješeni, jedva čekaju pomoći.

Ljudi su uglavnom samoživi, uplašeni da će ostati sami, prestravljeni da će biti ulovljeni u neznanju, zauzimaju poze, bore se za sebe i svoje pozicije i niste im ni na kraj pameti.

Obje konstatacije su poprilično točne. 

Onako, kirurški, nakon gotovo  pola stoljetnog proučavanja tog dvonožnog bića, koje ponekad teško može opravdati onu drugu riječ u „Homo sapiens“,  ljudi su ovakvi i onakvi.  Iznenaditi Vas može potpuni neznanac ako vam, ne daj bože stane auto na brzoj cesti, jednako kao što vas može razočarati najbliži član obitelji ako se ne daj bože razbolite i doista zatrebate konkretnu pomoć.  Sve su to lekcije. Ovdje smo izgleda ionako došli samo učiti.

 Promatrati, zapisivati i učiti. Stalno.  

Pa hajmo zajedno !

Moj zlatni prijatelj Zlatan dobro pamti moje znojenje pred cijelim razredom, kad sam bila prisiljena čitati svoje zadaćnice pred našim gluhim i razularenim vršnjacima. Koji bi se btw. sad najradije malo drpali i živjeli na konstantnom velikom odmoru, ali  eto, Šafranićka čita, kako ju je povrijedio, kako je patila, ajme patetike. Čitala sam svoju nutrinu i bila,  još dublje od te nutrine koju sam napisala, svjesna da me slušaju valjda četiri do pet pari ušiju, uključujući profesoričine. I svejedno sam drhtala i znojila se.

I poslušno, mazohistički čitala. Što ti je odgoj ! Spartanijada čista ! 

Taj isti prijatelj Zlatan me, ne želim ni reći koliko godina kasnije, preporučio u vezi pisanja svojoj prijateljici Elii, koja je s nama išla u istu školu, samo paralelan razred i koja također piše i voli književnost oduvijek.  Koja lijepa gesta ! No, napravio je on  i više od toga. Upoznao je  međusobno dvije srodne duše, koje su išle u istu školu, penjale se istim stepenicama ( na kojima sam pala kao kruška na prvi dan škole ), susretale se svakodnevno na hodnicima, ali bile dovoljno svaka u svom filmu odrastanja, da se nismo upoznale za stvarno, tada. Ona je išla doduše i u Saloon koji ja nisam voljela. Moja je bila Jabuka petkom i subotom, crno nalakirani nokti, Smithsi i Depechovci, kratke šiške i pelin. Razni filmovi.

Dakle, Zlatane K. neizmjerno Ti hvala ! Ti si onaj čovjek -suncokret kojeg kao da oduvijek imam u svome životu. To su vam oni velikodušni ljudi koji jako vole davati, poklanjati, povezivati, usrećivati, biti nečiji anđeo zaštitnik u ovim grubim vremenima. U svim grubim vremenima. Ne viđamo se. Samo ponekad u sandučić inboxa dobijem poruku : 

  • Kako si mi molekulice ? I ja se raznježim, istresem čovjeku dušu u ono malo prostora i vremena, a on uvijek onako, muški viteški ponudi koje rješenje…

Ako ćemo ruku na srce, vremena su uvijek bila pomalo gruba, iz ovih ili onih razloga.

No, bitnije je kakvi su u tom vremenima ljudi. 

Kako ne možemo utjecati na to kakvi će drugi ljudi biti prema nama, jedino što nam preostaje da sami nastojimo biti onakvi kakvima želimo druge ljude oko sebe.

 

Pisala je jedna poznata književnica, Boba Đuderija o toj dobroti koju trebamo naivno i bez ikakve računice prosipati oko sebe, neumjereno kako bismo uzbudili i zbunili svemir.

Pa je ispod tog njenog teksta netko potpisao Nikolu Teslu kao autora! Isprva nam je to svima, pa i njoj, bilo smiješno, šalili smo se da je Teslina reinkarnacija, no onda smo ubrzo uvidjeli pravu  i devijantnu snagu i moć društvenih mreža. Njena se prekrasna  misao vrtoglavom brzinom širila svemirom kao Teslina,  u tih nekoliko rečenica čak je osvanula i na jumbo plakatu nekog grada kao  Teslina misao, Mjesecima smo ispravljali krive Drine, pisali autorima raznih portala, ali uzalud. I dalje se njena prekrasna misao o neobuzdanoj dobroti pronađe na internetu kao Teslina. Iz toga se dade iščitati, kako je ljudima prihvatljivije da je nešto tako mudro i lijepo izrekao veliki znanstvenik kojeg više nema, nego netko živući, u ovim specifičnim vremenima. U kojima je zapravo i najvažnije biti takav.

Bezrazložno, naivno, neobuzdano dobar. 

Pojavi li se vama nekada u životu tako čovjek iznenada, kada ste već po ne znam koji put  digli ruke od ispunjenja svojih snova, želja, potreba ?

Usuđujete li se uvijek ponovno i dječje povjerovati, nakon hrpe razočaranja i padova, da je došlo napokon vaše vrijeme ?

Kada sretnem dobre ljude, poželim biti još bolja. Kada sretnem uskogrudne i loše ljude, također. Jer nisu bitni samo ljudi, bitno mi je kako se osjećam navečer kada sama sa sobom legnem ušuškana u dekicu, zbog onog zvjezdanog neba nadamnom i onog u meni.Mislim da je sada, više nego li ikada, potrebno zbunjivati svemir.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp