Izvrsnost prosječnosti


Sveopće medijsko razmetanje izvrsnošću, navelo me je na dublje promišljanje o njoj i onome što ona danas znači. Na što prvo pomislimo kada se spomene izvrsnost? Vjerojatno na nečija dostignuća u sportu, glazbi, znanosti,… Etiketa izvrsnosti obično se daje iznimno talentiranim pojedincima čiji se pristup određenoj sferi ljudskog djelovanja ponajprije odlikuje visokom kvalitetom izvedbe u odnosu na konkurenciju. Izvrsnost je nešto što odskače od svih standarda, pokušavajući biti barem dio tog varljivog svijetla na vrhu piramide.

U konkurentnom okruženju svatko na svoj način pokušava pobjeći od prosjeka te pronaći neki svoj put do željene etikete izvrsnosti. Od pamtivijeka se vjeruje kako je izvrstan onaj čovjek koji ima snažnu vjeru u sebe i koji usprkos svim preprekama koje mu se mogu naći na životnom putu uspijeva ostvariti najbolju verziju sebe, iskoristiti sve svoje potencijale i talente. Izvrsnost je tijekom raznih vremenskih razdoblja mijenjala svoj predznak, pa je tako u pojedinim povijesnim razdobljima imala veze s vrlinama, čašću i hrabrošću, zatim s vještinama, znanjem i obrazovanjem, pa s mudrošću, snalažljivošću, izdržljivošću, društvenim sposobnostima, moralnošću, ali ponekad i s pukom srećom. Čovjek se može roditi s nekom urođenom izvrsnošću u obliku talenta ili može svjesno raditi na njoj u nekom drugom polju djelovanja u kojem nije toliko važan talent, koliko su važni rad, upornost i ulaganje u sebe.

Kaže se da iskonski odličnici u općenitom smislu stvarima pristupaju s više pozornosti i odgovornosti nego ostali, da se ne boje ni rizika, ni snova te da od života nemilosrdno traže znatno više nego drugi ljudi. Svijet s početka 21. stoljeća okrenut je poglavito izvanjskoj stvarnosti, pa je i izvrsnost našega doba u većoj mjeri izvrsnost površine, nego što je izvrsnost dubine, u većoj je mjeri izvrsnost oblika, nego sadržaja. Danas se rijetko govori o izvrsnosti i istančanosti nečijeg duha, a sve češće o izvanjskim znakovima nečije izvrsnosti.

Možda je najbolja slika te stvarnosti lišene unutarnjeg previranja, jedna duhovita božićna karikatura našeg dragog Otta Reisingera koja prikazuje bor okićen samo s one strane koja gleda na ulicu, dok je s one druge, očima javnosti nevidljive strane, bez ukrasa. Jako nam je važno što će reći susjedi, prolaznici, makar nam duša ostala prazna. Želimo biti izvrsni u očima drugih ljudi, u izvanjskom svijetu, makar i pod cijenu nešto manje izvrsnosti u vlastitim očima, u vlastitoj nutrini. Brinu nas stilovi i trendovi, želimo biti dobro upakirani, logotipovima i sloganima maskirani i na tržište lansirani – putujući brandovi, makar i bez pokrića, i, što je još tužnije, bez otkrića naše izvorne osobnosti i naših pravih talenata.

Svi se trude samo zadovoljiti tržište, makar i ono što se danas traži nema veze s njihovom izvornom ponudom, pa svoju izvornu izvrsnost često žrtvuju u ime neke lažne i umjetno stvorene izvrsnosti. Takve lažne izvrsnosti dovele su do toga da se danas slave brojne bezvrijednosti, dok se istodobno prave vrijednosti sasvim neopravdano zanemaruju. To se vjerojatno događa zbog toga što na svijetu, kako je rekao Paul Gauguin, uvijek vlada potražnja za svježim osrednjostima.

Pokušavajući sebi i svijetu objasniti fenomen osrednjosti koja glumi izvrsnost, Gauguin se tješio činjenicom kako u svakom naraštaju najmanje kultivirani pojedinci imaju najveće apetite za slavom, moći i svim mogućim priznanjima. Kako je u protoku vremena jučerašnja izvrsnost današnja osrednjost, sasvim je moguće da se dojučerašnja ili današnja osrednjost već sutra počne slaviti kao izvrsnost. Vremena se mijenjaju, pa tako i definicije osrednjosti i izvrsnosti. Svatko će u tom protoku vremena dobiti prigodu pokazati i svoju izvrsnost i svoju prosječnost. I jedno i drugo trebalo bi biti jednako ugodno, ovisno u kojim se životnim fazama nalazimo.

Ipak, izvrsnost ima puno jači marketing od prosječnosti, pa na sve strane možemo čuti pregršt savjeta o tome kako postići izvrsnost u životnoj i poslovnoj areni: vjeruj u sebe i svoje kvalitete; postavi visoko svoje ciljeve; neka tvoja realizacija uvijek bude iznad razine očekivanog standarda. Nikada ne bježi od kritike, jer ti pomaže. Uvijek ostani vjeran sebi i svojoj životnoj filozofiji. Ne boj se promjena, već ih gledaj kao na životne izazove i prave prigode za iskazivanje svojih vrijednosti… Savjeta o dostizanju izvrsnosti je uistinu bezbroj, no može li doista postojati umjetno stvoreno savršenstvo nečije izvedbe?

Nije li  unatoč svim tim savjetima još uvijek teško govoriti o nečijoj izvrsnosti nasuprot nečijem nedostatku izvrsnosti? Nije li baš svatko u nečemu izvrstan? Nije li možda samo stvar u tome da se pojedini ljudi u nekim trenucima i domenama ljudskog stvaralaštva i djelovanja više ističu od drugih? To isto čemu se diviš možda možeš učiniti i ti. Ponekad je razlika između onih ljudi kojima se divimo i nas samo u tome što se mi još nismo usudili to učiniti, a oni jesu. Iako izvrsnost nije ništa novo, nešto u vezi s njom ipak jest.

Naime, problem je u tome što se o njoj danas govori kao o načinu preživljavanja u džungli punoj svakojakih izvrsnosti, ali i osrednjosti s maskama izvrsnosti. Ne bismo li se stoga trebali upitati i tko to odlučuje o etiketi neke izvrsnosti? Jer, imajmo na umu da će prosječnost etiketu izvrsnosti uvijek dodijeliti upravo prosjeku. Briljantna i do kraja ispolirana prosječnost koja glumi izvrsnost danas može postići veći uspjeh od nedovoljno izbrušene izvrsnosti maskirane u prosječnost.

U vremenu poremećenih vrijednosti čovjeku je doista teško razabrati pravu od lažne prosječnosti, nedvojbenu od dvojbene izvrsnosti. Biti izvrstan znači preživjeti, uspjeti, dok biti prosječan gotovo da znači ne postojati, nestati. Prosječnost se, za razliku od izvrsnosti promovira kao teorija propasti, što je smiješno, jer svaki je čovjek u nečemu prosječan, baš kao što je u nečemu izvrstan. Kada izvrsnost postane teret, a prosječnost prijetnja društvu u cjelini, tada to više nisu ležerne i prihvatljive kategorije postojanja već neke sasvim nove, iznikle u stresnim uvjetima koje od nas traže najbolji mogući pristup koliko u prosječnosti, toliko u izvrsnosti, makar i pod cijenu gubitka čovječnosti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp