Traganje za svetim gralom međuljudskih odnosa zvanim iskrenost


Kada neku osobu upitamo koja joj je najdraža ljudska vrlina, između nekoliko ostalih najčešće spomene iskrenost. Moglo bi se reći da je drugo ime iskrenosti Istina. Toliko puta sa zanosom izgovorena, toliko puta marljivo opisana, toliko puta sa čežnjom opjevana, ona kao da je počasni građanin veličanstvenog grada ljudskih vrlina. Iskrenost je poput mirisnog cvijeća za kojim svakodnevno tragamo u vrtu svijeta koji je obrastao gustim korovom laži, licemjerja i prijetvornosti svakakvih vrsta. Ona je poput svetog grala međuljudskih odnosa.

Toliko je volimo do granice obožavanja, toliko za njome žudimo, no jesmo li sigurni da je dobro poznajemo i da joj možemo bez straha pogledati u oči? Ponekad pred nečijom iskrenošću ostajemo zbunjeni poput zaljubljenog klinca koji je napokon doživio bliski susret sa svojom dugo žuđenom i skrivećki pomatranom ljubavi. Odjednom nam postaje mrska i radije bi da nije u našoj blizini. Ponekad smo duboko u sebi svjesni nekih istina o nama, ali ne želimo da ih drugi ljudi olako i na glas izgovaraju. Tuđom šutnjom možda stječemo dojam da ih nema.

Ova mala iluzija nekima je glavna slabost koja ih poput otrova paralizira na putu poduzimanja korisnih promjena i samoostvarenja. Postoje i situacije kada neki ljudi svjesno ili pak nesvjesno zloupotrebljavju ideal iskrenosti. Oni koji to svjesno čine njome se služe kao paravanom za istiskivanje na površinu gnojnih čireva zlobe, sa ciljem da ponize sugovornika, a istodobno sebe prividno učine jačim i boljim. Naime, u društvu postoji nepisani sporazum o pristojnosti kao zasebnoj vrlini, a ona se sastoji u prešućivanju sitnih neugodnih istina o nekome.

Nepostojanje pristojnosti vodi u bezobrazluk koji se često neopravdano naziva iskrenošću, barem iskrenošžu u svom najuzvišenijem i najplemenitijem obliku. Kako onda zapravo izgledaju pravo lice i naličje one iskrenosti koju treba smatrati vrlinom? Trebamo li tu ljupku damu koja nosi pomalo aristokratsko ime svući do gola? Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti ovakav; iskrenost u svom najuzvišenijem, najplemenitijem i najprivlačnijem izdanju nije gola, već je decentno odjevena u krpice finog kroja pristojnosti.

Drugim riječima, iskrenost je zaista istinska vrlina i imperativ kada je riječ o situacijama gdje njen manjak i izostanak mogu oštetiti neku osobu, dok je u drugim okolnostima možda poželjnije poštovati pravila pristojnosti.

U ovome kontekstu moguće je postaviti još jedno dosta bitno pitanje: kako prepoznati iskrenost? Može li neko sasvim drugo, mnogo ružnije lice nositi naoko lijepu, blještavu masku koja nas može ponekad zavarati iako je zapravo loša imitacija pravog lica iskrenosti?

Zavarane ljude obično nazivamo naivnima. Međutim, pogrešno je za takve ljude reći i da su glupi.

Naravno da ima i toga te je veća vjerojatnost da će glup čovjek bit naivan i lakovjeran nego da neće, ali nisu uvijek samo glupi naivni. Zapravo najčešće neiskvareni ljudi čista srca budu naivni. Nema to nužno veze s pameću. Stvar je u tome da neki ljudi jednostavno ne znaju prepoznati ono što i sami ne nose u sebi. Iskreni ljudi misle da su svi iskreni, dok lažni misle da svi lažu, igraju igrice…. Ljudi najčešće promatraju svijet i druge naočalama izrađenima po vlastitoj mjeri. Nerijetko “naivni” ljudi zapravo jako dobro shvaćaju situaciju, ali ponekad nisu potpuno sigurni što je prava istina pa neće tek tako odbaciti i osuditi nekoga. Jer, naime, nisu površni i brzopleti, svjesni su da za realnu procjenu druge osobe treba dublje zagrebati ispod površine i imati u vidu širu sliku, a istodobno su u međuljudskim odnosima i nepopravljivi “romantici”. Oni su knez Miškin (“Idiot”; Dostojevski) svakodnevnih međuljudskih odnosa.

Danas svijet više nego ikad ranije podsjeća na veliki vrt čitav obrastao gustim korovom laži, licemjerja i prijetvornosti svakakvih vrsta. Brojne društvene mreže kao posebni fenomen novog doba preuzimaju ulogu pozornice na kojoj se odvija čudnovata maskirana predstava u čijim činovima često nije posve jasno tko tumači koju ulogu. Ljudi koje nikad ranije u životu nismo sreli, nevidljivi poput duhova, opsjedaju našu svakodnevicu, Neki od njih možda su naši dobri duhovi, neki su utvare, dok su neki možda utvare koje se pretvaraju da su naši dobri duhovi. Stvarnost izgleda mističnije nego ikad, a pojedinac se ponekad počinje osjećati kao izgubljeno dijete zalutalo u začaranoj šumi informacija.

Kako se snaći u toj šumi punoj neobičnih stabala, boja i mirisa te njome kročiti sigurno, bez straha od povreda? Nema jednostavnog odgovora na ovo pitanje. Dok lutamo šumom virtualne i izvanvirtualne stvarnsti, pravu stazu možemo pronaći jedino ako se naoružamo strelicama stpljenja, hrabrosti i ljubavi te osluškujemo zvukove bistre vode intuciije koji do nas dopiru iz daljine.

Na tome putu vrijeme i iskustvo bit će naše zvijezde vodilje, naši velikodušni svjetionici.

Ako želimo da nam drugi poklone iskrenost, moramo ju i sami poklanjati. Jer jedino vrlina može biti majka vrlini.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp