Zov divljine, zov prirode


U današnjoj kolumni ne želim pisati o komunikacijskim pogledima i strategijama, iako bih mogao napisati nešto o predstojećim izborima, kampanjama i porukama, ali ostavimo to za moju sljedeću kolumnu. 

Svjedoci smo da se priroda naglo probudila. Mogli smo vidjeti, kroz popuštanje mjera, pune terase, ljudi u proljetnoj odjeći, sa sunčanim naočalama, osmjesima i zagrljajima.

Ponekad volim naći vrijeme za sebe prije nekog sastanka, stati i promatrati ljude – njihov govor tijela, odijevanje, šarmiranje, ”glumatanje”. Ljudi uvijek govore: ,,Vidi, nitko ne radi, sve je puno.” U principu, sve se svodi na statistiku. U svakom gradu imamo prvu zonu u kojoj ljudi žele biti viđeni i susresti se s drugima. Svaki kvart ima svoju zonu. Možda je to više zona umirovljenika ili ljudi koji su stekli naviku da ne odlaze u grad, za razliku od trendsettera i mlađih ljudi. 

Unatoč svim tim frekvencijama okupljanja, mislim da je najbolje pronaći vremena za sebe i svoju obitelj u prirodi. Prvenstveno za sebe pokušajte pronaći tih životno važnih 30 minuta, isključiti svoje čakre i jednostavno pronaći taj trenutak zova divljine i zova prirode.

Iako je u glavnim gradovima sve nadohvat ruke, pune 24 godine gotovo svaki dan, izuzev posljednjih šest mjeseci, putovao sam iz slovenskog urbanog sela Rače prema Zagrebu ili aerodromima Graz, Ljubljana, Zagreb, Beč, a gdje me obveze ili želje vode. Kad je moje putovanje započelo, ono je ponekad u jednom smjeru trajalo čak i dva sata. Cijena mobitel usluge nije bila vrlo povoljna kao danas, ali morao sam to uzeti kao trošak da bi vrijeme provedeno u automobilu koristio za obavljanje poslovnih razgovora, što činim i danas.

Odluka moje supruge i mene da se iz grada Maribora preselimo u naše urbano selo bila je plaha, ali bili smo svjesni da to sa sobom nosi nove minute provedene u automobilu. To se  odnosi na moju suprugu koja je nekoć imala sedam minuta do posla, a sada puno više.

Zahvaljujući životnom prosperitetu i promjenama, danas dolazim na posao u roku sat i petnaest minuta, ovisi o gužvi na granici. Toliko sam sretan što živim u urbanom selu, okružen ljepotama prirode, šuma, jezera. Zagreb, ali vjerujem i ostali gradovi, u neposrednoj blizini od samo dvadesetak minuta vožnje, a možda za nekoga i deset minuta hoda, imaju zov prirode, zov divljine. 

Svatko od nas postavlja svoje prioritete. Da bi se oni postavili, potrebna su odricanja i veoma kvalitetno upravljanje vremenom. U današnje vrijeme imati obitelj s djecom veliki je izazov za upravljanje vremenom, ali i tu govorimo o komunikacijama jer se unutar obitelji sve svodi na komunikacije, dobro upravljanje krizama, popuštanje. Brak ne bi trebao biti natjecanje. Ovo je možda poruka mladima koji na početku imaju vremena svog partnera ili svoju partnericu pripremiti na novu životnu zajednicu. Nisu mladi krivi što žive u raju financijskih potpora roditelja, baka i djedova. Ako imaju tu crtu poduzetništva, već kao studenti volontiraju i stječu znanja kako bi bili konkurentni na tržištu. Zov divljine mladi upoznaju kroz vikende u vođenju ljubavi, šetnjama i dodirima, ali kako bi savladali stres toplo preporučam da prije odluke o životu s partnerom provedu s njim dvije-tri godine u zajedničkom stanu kako ne bi na kraju ispaštali i kako im ne bi početna ljubav predstavljala stres.

Pronađite svoj kutak prirode – je li to u parku, neposredno pored Vašeg radnog mjesta ili doma, ili si dajte truda i promijenite ritam i buđenje. Svakako Vas molim da osjetite prirodu jer će Vas ona izliječiti i dati novu energiju. Kada šetate parkom ili šumom, kada pogledate drvo, ne zaboravite da će ono biti tu, a mi ćemo otići. Drvo će dočekati novo doba i nove energije.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp