Barem za pedalj


Dođe tako neko razdoblje u životu kada se jednostavno moraš više okrenuti sebi. Sjesti na svoje korijenje.  Imati malo manje vremena za druge, a više se posvetiti sebi, s pažnjom dobrog vrtlara. Porezati suho granje, odnose i priče koji su samo zanosno znali zašumoriti na vjetru, ali nisu davali plodova, nisu vodili nikuda. Puštala si ih da budu, da šumore, da čine stablo tvoje duše, dajući mu neki pristali oblik. No, nekada su samo smetali i iscrpljivali. Nakon orezivanja suhoga,  što zna biti bolno jer smo sentimentalno i iz navike vezani uz mnogo toga što nam ili ne koristi ili škodi, ide gnojidba vrijednim sadržajima. Humus trenutka koji ćeš pamtiti  samo i jedino zato jer je lijep.

Dječačić na crvenom romobilu koji broji, sto i sedamnaest, pa duža koncentracija, sto i osamnaest…Majka s djecom koja te srdačno pozdravlja dok klasično već, sjediš na korijenju stabla gledajući u vodu, pa kaže: oprostite što vas ometamo u vašem uživanju.  A ti čuješ svoj glas u vjetru, nakon punih tri sata potpune tišine čuješ kako joj govoriš, ništa, ništa, drago mi je da nisam baš sama.  Par divljih pataka koje zaljubljeno plove, vješto zamičući i skrivajuć’ se pred kamerom mog mobitela. Kamenčić žuti, koji onako mokar podsjeća na žad, pa ga tako mokrog spremaš u torbu, tamo gdje je mobitel, ma ko šiša mobitel, sve se dječje nadajući da će biti jednako lijep i kada se osuši, mada već znaš dobro staru priču s kamenjem i cvijećem: najbolje sjaje u svom okruženju.

Dođe tako neko razdoblje u životu, kada ti se vlastita obitelj i prijatelji popnu doslovno navrh glave. Kada za nečije postupke pa i najbližih, niti mađioničarskim trikom ne možeš iznaći nikakvo suvislo opravdanje, pa ga više zapravo i ne tražiš i ne očekuješ. Poštedi me Bože razočaranja. Kada ljudi kao da te zaborave, kada malo ni za koga ne postojiš. Da, to je razdoblje jednog malog nepostojanja za druge. Ali upravo zato, vrlo značajnog postojanja za sebe. Tako danas u subotnjoj šetnji, promatram rijetke šetače i iznenađuje me koliko ima ljudi samih u toj šetnji. Možda povedu i psa da ne budu totalni weirdo. Ljudi sami sa sobom prerađuju protekli tjedan, uživaju u suncu i buđenju prirode u sebi i izvan sebe i čini se da im je to sasvim dovoljno. Sami su, ali ne i usamljeni. Hodam dugo, tjeram bijesnog psa, sebe, pješačim petnaestak kilometara, nešto kao malo hodočašće sebi. Al sve mi je neobično u toj tišini, u tom pomanjkanju razgovora. Razgovora ni o čemu.

Društvene mreže daju privid okruženosti ljudima. No, ti odnosi, ma kako topli i načelno prijateljski bili, površni su  i surogat su, baš poput onih emotikona koje imaš na raspolaganju da izraziš svoje raspoloženje. Kao da se bilo koji osjećaj može na taj način izraziti. „Čovjek je uvijek sam i nikada“ rekao je netko, i to se ovih dana pokazuje bolno točnim. Nekako te okružuju ljudi kada si dobro, kada si sretan, ko ptičice ljudi piju svjetlost s tvog izvora dobrog raspoloženja. No, kada se navuku tmasti oblaci, kada te stisnu svakojake nevolje, jedini koga imaš samo si ti. Uvijek si ti. Imaš doživotnu romansu sa samim sobom. Zato u taj odnos doista vrijedi ulagati. Naravno, i tu ima prostora razočaranju. Neke si stvari teško opraštamo. Ni tu mađioničarski trikovi dugoročno ne pale.

Uvijek sam se okruživala ljudima u svim godišnjim dobima i vremenskim neprilikama, pa je namjerno osamljivanje za mene totalno stran pojam. Kao i tišina. Rijetko sam joj slušala sadržaj, mada slutim kako može biti vrlo rječita. Tek u potpunoj tišini, izostanku svakoga zvuka, suočavamo se s vlastitim mislima, imamo li za to dovoljno hrabrosti. Uglavnom odmah palim radio, glazbu, slušalice, TV, volim taj bliski i prepoznatljivi zvuk ljudskoga glasa, ali tako se udaljujem od svojih misli, odgađam ih za sutra, preksutra, kada ću biti bolje volje, kada ću biti snažnija za ono što mi moje Biće želi reći. Jer to nije baš uvijek ono što želim čuti. 

Vlastita priroda, kao niti ona vanjska, nikada ne laže i ne dodvorava se nikome, pa niti nama.  Danas je, ova vanjska priroda umivena od jučerašnje kiše i sva blatna od ranog proljeća, veselo cvrkutala, šumorila suhim lišćem, šibljem, a trava je pod nogama bila pahuljasto mekana. U toj tišini i izostanku ljudskog glasa,  moja je priroda nastojala da joj ne promakne nijedna  jedina sitnica. Zaljubljenu u riječi, naravno da me privukao grafit na jednom paviljonu: Voli me tako da ne zažališ.

Povratak u svoj vlastiti zagrljaj tako zna krepko izmamiti suze, sreću što se imamo, zahvalnost što možemo koračati pod ovim suncem petnaestak kilometara, što nas te noge nose, što vidimo dječačića i čujemo ga, dodirujemo kamen i veselimo mu se poput djeteta. Sjediti na vlastitom korijenju, nakon što podrežemo suho, a nahranimo plodno,  znači čuti kako nam grane dodiruju i oblake i zvijezde, kako u dubokoj samoći duhovno rastemo, ma barem za pedalj.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp