„S dvadeset godina plešemo u središtu svijeta. S trideset lutamo u krugu. S pedeset hodamo po kružnici, izbjegavajući gledati prema van i prema unutra. Kasnije to više ništa nije ni važno, dar  je djece i dar staraca nevidljivost.“ ( Cristian Bobin )

Nakon što sam 2019. godine operirala sam početak adenokarcinoma jajnika, ostao mi je za uspomenu postoperativni bruh. I svaki put, kada sam odlučila da ću ga operirati i ukloniti, započeo bi val korone, u bolnicama bi zavladalo opsadno stanje i meni bi preostalo samo biti strpljiva i čekati. Cijeli mi je prošli tjedan bio medicinski, sami pregledi, uključujući i sistematski pregled na koji nas firma šalje svakih četiri godine, a na kojem mi se sve pokazalo u savršenom redu.  Tako sam između ostalog, otišla i na pregled i dogovor oko operacije bruha. Liječnik je odmah reagirao na moj madež u blizini trbuha, koji mu se učinio sumnjivim, pa me odmah već idući dan naručio za uklanjanje tog madeža i slanje madeža na analizu.  Taj zahvat nije nimalo bolio, ali čekati nalaze…

Ne moram ni reći da me ulovio veliki strah. Naime, te 2019. godine, doslovce sam imala veliku sreću, jer sam se uspješno i potpuno izliječila, bez ikakve naknadne kemoterapije. Shvatila sam to tada kao veliki poklon i bila silno zahvalna na mogućnosti da na neki način promijenim svoj život, učinim ga plemenitijim, svrsishodnijim i elementarno radosnijim.

Zato me sada jako zabrinulo ovo oko madeža, a uspjela me utješiti jedino jedna frendica, koja mi je rekla kako ju redovno naručuju na uklanjanje madeža kojih je puna, no ona to ne shvaća ozbiljno i gura dalje. Sada čekam nalaze. Čitav idući tjedan proći će mi u iščekivanju i sve što mogu je misliti da će sve biti u najboljem redu. Svladati strah.

Toga je jutra prije uklanjanja madeža, pored mene u autobusu sjela jedna starija, dobrodržeća gospođa. Smeđi samteni kaputić, iste takve hlače malo kraće od uobičajenih, čarape na srčeka,  dobila ih je za Valentinovo kaže zavjerenički , crvena marama i crvena maska koju je zapravo više držala na bradi. Nakon što je pristojno pitala da li je do mene slobodno, brzo smo ušle u razgovor, skinula sam slušalice s glazbom jer mi je glazba njenog glasa bila daleko zanimljivija, kao i njen živi optimizam, energija pozitivna, pršteća poput vodopada.

Pričala je, kao naručeno meni, kako je strah naš najveći neprijatelj,  a država i sustav to dobro znaju, pa pomoću našega straha s nama vladaju. Zorica joj je ime.

Ne pije lijekove jer su živi otrov i razbolijevaju, kaže, premda joj je osamdeset i peta, a ono što je čini zdravom i vitalnom, njena je strast prema pisanju aforizama i kratkih pjesama, priča. Objavila je već nekoliko knjiga, prijateljuje s književnicima, ide redovito na njihove sastanke i druženja, a ne boji se, kratko i jasno, ničega.

 –     Uvijek bude što mora biti, kaže mi ona glasom djevojčice, smijući se pritom širo kao mudra  zemlja. 

      – Voljeti. Učiti stalno. Raditi. I ne slušati nikakva i ničija pravila, govori mi buntovno, a ja upijam tu  njenu mudrost poput vlastitog životnog pamfleta u ranojutarnjem namrgođenom autobusu.   

– Plaše nas, kaže, a sada mi već zvuči kao moja mama, plaše nas stalno, sve institucije kojih se možete sjetiti. A ljudi su glupi i vjeruju, hihoće, kao da ona pripada nekoj drugoj planeti.  Vjerujem da je sluša cijeli autobus, a meni je divna, došla mi je da mi prenese poruku o vlastitoj neustrašivosti koju čuvam na dnu svoga trbuha i ja, za svoje najmlađe, kada mi se učini da cendraju zbog gluposti.

U jednom trenu, ohrabrena mojim divljenjem i odobravanjem, ona govori : popovi su isto lopovi,  na što na nju nasrće jedan od bijesnih putnika nazivajući je kravom, a ona mu se smije u brk govoreći mu da je nekulturan, pa kompletna situacija doista poprima razmjere ozbiljnijeg sukoba, jer čovjek se vraća nazad do našeg sjedišta i prijeti  osamdesetpetogodišnjoj bakici.

Već sam pomislila da ću se morati tući, smirujem moju Zoricu, no srećom, priskače u pomoć jedan od putnika i zaustavlja daljnju svađu. Valjda je taj putnik bio pravi, iskreni vjernik.

Na izlasku iz autobusa, putnica koja je sjedila iza nas, kaže mi : od nje nisam mogla čuti svoje misli, a ja je pitam zašto onda nije stavila slušalice.

Ljudi ne vole čuti istinu, draža su im njihova uljuljkivanja u iluziju, draži im je njihov strah. Okovi, glupava i slijepa poslušnost i podjarmljenost. Tako se ne živi, tako se samo umire.

Dobro sam čula poruku. Strah je glup kao stup. Prizvati će baš sve ono čega se bojimo. 

A, strast i ljubav prema životu i čovjeku, donijet će nam samo više ljubavi, života i ljudi.