Galijoti i gondolijeri

Galijoti i gondolijeri

U životu je važno ići naprijed. Vraćati se nije preporučljivo. Ići naprijed, hodati, trčati, voziti se, letjeti… ili ploviti. Jer kao što je rekao rimski vojskovođa Pompej: Navigare necesse est, vivere non est necesse (Ploviti se mora, živjeti nije neophodno). Ili kao što je pjevao neponovljivi pjesnik i skladatelj Arsen Dedić: Ploviti se mora, nevere će stati… (Broditi se mora). Rijekama, jezerima, morima, oceanima – životom. 

Još u pradavna vremena ljudi su shvatili da im je uz vodu život ugodniji, ispod površine krila se hrana, ribe, školjke… a ako su to bile rijeke i jezera, imali su i vodu za piće… Ako su bili uz rijeku, druga obala postala je izazov. Ako su njihovu nastambu zapljuskivali morski valovi, mamili su ih obrisi otoka na pučini. Ali kako stići tamo? Plivanje je moglo biti pogibeljno. Jer nikad se ne zna što vreba ispod uzburkane površine. Trebalo je izmisliti neko plovilo, trebalo je do cilja stići, ako je to moguće, s nogama iznad vode. 

Pa su tako nastale splavi, od nekoliko povezanih trupaca, zatim čunovi, izdubljeni od debla, pa čamci, tumbasi, korablje, dereglije i šajke, na rijekama, a na moru brodice, od copule, batane, guca, pasare, gajete, leuta… do galije. Na stranu sad jesu li galije bile trgovačke ili ratne, njihova pogonska snaga bili su galijoti. 

O njima je Vladimir Nazor napisao: Pokle su me prikovali zlizane za ove daski, / Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki. / Si l’ cela mi, kuća bela? Si l’ mi, majko, prebolela? / More, more sinje! (Galijotova pesan)

Znamo da su ti ljudi bili zatvorenici, zarobljenici, plaćenici… A što smo mi? Jesmo li mi u svojem životu galijoti (tal. galeotto), veslači slobodnjaci ili kažnjenici, plaćeni dragovoljci, neokovani nadničari ili osuđeni na galiju „do daljnjega“? Je li i mi na našoj „galiji“, nakon višegodišnjih svakodnevnih napora radnih obveza, čak prisila i mobbinga, ne pokazujemo žuljeve naših okova, niti umor na licu na kojem su godine rada – kao kod pravih galijota bure i nevere, morska sol i valovi – ispisale našu životnu priču. 

Jesmo li mi galijoti? Nisu nam ruke u teškim okovima, ali s naporom skupljamo dane i godine staža da bismo jednoga dana posložili puzzle za mirovinu (povlaštene su samo za povlaštene), pa ako je sreće, stići ćemo i do mora, ali ne i dijeliti sudbinu davnašnjih galijota. Nećemo, kao mnogi od njih, biti bačeni na morsko dno, nego ćemo završiti u bespućima mirovine.

I onda se pitamo, trebamo li biti okovani galijoti ili se može veslati, broditi životom na ipak malo ležerniji, komotniji način? Sportaši bi rekli: slobodnim stilom. Tada nam se odmah u mislima s čežnjom projicira slika grada na vodi i neobičnog plovila, ali to nije galija, nego gondola i u njoj gondolijer (tal. gondoliere). Momak sa slamnatim šeširom s crvenom ili plavom vrpcom, maramom oko vrata i u mornarskoj majici vesla ispod venecijanskih mostova i pjeva kanconu zaljubljenom paru ispred sebe u svom „crnom labudu“.

Iako život gondolijera nije samo kancona (zanimanje je nasljedno, a treba položiti ispite iz vožnje gondolom, povijesti i zemljopisa Venecije, engleskog jezika te, uz dress code, mora strogo poštovati pravila pod budnim okom karabinjera), iako i gondolijeri imaju radno vrijeme i naporne dane, ali svakodnevno sretati nove ljude, voziti srodne duše i upijati njihovu sreću dok se ljube ispod svakog mosta kako bi vječno ostali zaljubljeni, ipak je neusporedivo s veslanjem na galiji, gdje svaki zaveslaj prati fijuk biča iznad glave. 

Dakle, jeste li galijot ili gondolijer?

To ostavljam vama na prosudbu.

I izbor. Ja sam odavno izabrao.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp