Monetarni sustav


Sve veća zaduženost zemalja koja konstantno raste ubrzanim tempom, svakako bi se trebala okarakterizirati kao široko priznati problem. Ali umjesto ispitivanja uzroka, kao rješenje konstantno se nudi to da bi sve zemlje svijeta trebale ubrzati svoj ekonomski rast i prikupljati sve više i više poreza. Porezi tu isključivo služe za otplatu postojećeg duga kao i pokriće za nova zaduženja.

Beskrajan ekonomski rast, jedino je rješenje koje nude politički i medijski akteri. Pritom zataškavaju osnovno pitanje samog sustava, koje ustvari treba pokriti taj rast o kojem pričaju, naravno, radi se o kamati.

Danas svi živimo u dobu ludog psihotičnog privrednog rasta, iako to nikako ne može biti izlaz, jer je jedva ostalo raspoloživih resursa za takvu vrstu rasta. Zar ne bi bilo logično, da ako smo imali jednu poslovno uspješnu godinu, budemo sasvim zadovoljni da i iduća godina bude završena s identičnim poslovnim rezultatima? Zašto moramo imati stalni rast?

Monetarni sustav u kojem novac nastaje isključivo iz kredita, dakle zaduženja, da bi funkcionirao mora svake godine rasti, i to za iznos kamate. Kreditne institucije u trenutku generiranja novog kredita (zaduženja), stvaraju novu količinu novca, ali kamata koja se iduće godine treba platiti za taj kredit, ne postoji u trenutku stvaranja zaduženja odnosno glavnice kredita. Zato se u monetarnom sustavu mora svake godine iznova povećavati kreditna masa, najmanje za iznos kamate i taj proces se konstantno ponavlja.

Od ključnog značaja je da ljudi shvate da je monetarni sustav samo jedan.

No, vještom manipulacijom političara i medija, opće uvjerenje je da postoje konkurentne banke i financijske ili kreditne unije.

Da bi lakše shvatili ovo o čemu vam pišem, napravit ću jednu malu usporedbu s mega popularnom Formulom 1, čiji je bivši vlasnik bio gospodin Bernie Ecclestone.

Ovdje također imamo različite momčadi koje su konkurenti jedni drugima i natječu se svake godine za titulu. Neki zbog loših rezultata nestaju zauvijek, dok se neki novi pojavljuju, od sezone do sezone. Međutim gospodin Ecclestone pobjeđivao bi svake godine, bez obzira koja je momčad na kraju uzela naslov, jer je on bio vlasnik kompletnog sustava.

Planeta na kojoj živimo ima svoju površinu i veličinu i ne može u nedogled rasti po matematičkom obrascu, kao monetarni sustav. Stoga se postavlja pitanje – bismo li možda trebali osvajati i okupirati nove planete solarnog sustava, kako bismo osigurali dodatne resurse koji bi na neko ograničeno vrijeme, zasitili autonomnu potrebu monetarnog sustava za konstantnim rastom. 

Kao što smo otimali zemlju indijanskim narodima Sjeverne i Južne Amerike, sve dok nije i posljednje pleme završilo u rezervatu (otvorenom zatvoru), kako bi mi moderni ljudi posjekli i posljednje drvo iz šume i izvadili rudu iz najnepristupačnijih predjela prašume, sve s ciljem novog rasta umjetne tvorevine ljudskog uma, monetarnog sustava.

Fokusiranje samo na nacionalni dug kao glavni problem skriva u sebi i neke velike laži o ovom dugu. Npr. Njemačka je u dugu iz kojega nikada neće moći isplivati. Kome ona duguje?

SAD-u? Pa, SAD je po tom pitanju u još nepovoljnijoj situaciji, a o Japanu da niti ne govorim. Ako se sabere nacionalni dug svih naroda na ovoj planeti, dolazimo do „svjetskog duga“ u iznosu od preko 34 bilijuna. Ali, kome je cijela planeta onda dužna?

Kad saberemo nacionalne dugove svih zemalja, neminovno dolazimo do zaključka da također mora postojati netko kome se duguje. Trik je u tome, da konstantan rast sredstava koja se neprestano generiraju u obliku duga na ovoj planeti dovode do toga da na drugoj strani također postoji netko kome isto tako konstantno rastu potraživanja prema državama i narodima naše planete, a tko biva sistematski uklonjen iz razmatranja. 

Neprekidnim iznošenjem fraza o ostavljanju duga dolazećim generacijama, zaboravlja se reći da pojedinci u dolazećim generacijama imaju sva ta zaduženja. Jednostavno rečeno – postoje i dobitnici nastale situacije koji su preko tog duga, postali de facto vlasnici svega na planeti, pa i same planete.

Vladavina zelenaštva je uzrok preraspodjele bogatstva, od onih koji rade, ka onim bogatima koji ubiru vrhnje, od ubrzanog rasta stalnih dugova s jedne strane, ali i imovine s druge strane, kao i psihotičnog ekonomskog rasta. 

Ovu temu nikada nisu imenovali kao važnu za šire narodne mase i javno mnijenje, iako je njeno shvaćanje od fundamentalnog značaja. Ovo je dakle rezultat postojeće strukture moći koja dominira sustavom. 

Sam sustav pokazuje hipertrofiju i raste nezasitno. Kada novčana, odnosno kreditna masa toliko poraste da godišnja kamata prijeđe vrijednost svih roba i usluga, tada dolazi do kolapsa, jer sva proizvedena roba i usluge ne mogu pokriti kamatu koju monetarni sustav neumoljivo traži. 

S prosječnom kamatom od 5% na kojoj se temelji postojeći sustav, potrebno je otprilike 70 godina do nastupanja kolapsa, a to je sa socijalnog stajališta dovoljno da generacije koje su doživjele posljednji kolaps, više takoreći nisu među živima da posvjedoče mlađim generacijama svoja iskustva. Na taj način moguće je istu prijevaru sprovesti iznova, a da pritom to izgleda kao da je sve samo slučaj nesretnih okolnosti. I, igra kreće iznova.

Prekomjerni rast javlja se i unutar ljudskih jedinki, jer svi trpimo posljedice ovog sustava, a to može dovesti do unutrašnje hipertrofije. Živo biće u suštini ima vrlo skromne potrebe da bi preživjelo, 5 hektara zemlje dovoljno je da prehrani jednu veću obitelj na godišnjoj razini.

Ako izračunamo broj stanovnika cijele planete, samo jedan dio Australije bio bi dovoljan da udomi i prehrani svih 7 milijardi ljudi. Znajući ovu činjenicu, trebamo se zapitati zašto propagandna mašinerija sa svojim protagonistima, kvazi ekspertima, stalno pokušava nametnuti utisak da je naša planeta prenaseljena?

Možda to čine kako bi izazvali strah i psihozu kod građana na kojima parazitiraju, ili pak kako bi lakše progurali svoj plan potpune kontrole svakog pojedinca. Smatram da je vrlo važno znati da se danas proizvede dovoljno hrane koja može prehraniti, ne 7 milijardi ljudi koliko trenutno naseljava našu planetu, već 15 milijardi ljudi. Tako da o prenaseljenosti i krizi nema ni govora.

Na vrhu hijerarhije je monetarni sustav koji dominira cijelim čovječanstvom.

Druge vrste sudionika u ovom sustavu, uglavnom su tu protiv svoje volje i igraju određenu ulogu.

Međutim, ne postoje poznati vladari, kao što su, primjerice, u prošlosti poznati kraljevi mogli biti promatrani u slučaju monarhije. 

Svi smo mi ovdje samo mali zupčanici u ovom velikom sustavu. I svi podsvjesno donekle podržavamo farsu da novac može raditi. A iza te farse, zapravo stoji nečiji krvav znoj koji nije adekvatno, ili u ekstremnim slučajevima nije uopće plaćen. Novac ne može raditi i nikad nije mogao, samo ljudi svojim vještinama mogu raditi i proizvoditi neku robu ili uslugu.

Odmah ispod gornjeg sloja hijerarhije, masovni mediji zauzimaju svoje pozicije. Ne morate biti ekspert u ekonomiji, ili u komunikaciji, kako biste shvatili da se kroz novac tumači povijest, kao i aktualne stvarnosti. Veći domet masovnih medija povećava i njihov utjecaj na ljude, a za veći domet potreban je i veliki novac.

Iz tog razloga očigledno je da objavljena povijest, kao i mišljenja leže u rukama onih koji posjeduju potrebne milijarde i koji će uvijek iskriviti sliku, onako kako njima odgovara.

Na sljedećem nižem nivou hijerarhije nalazimo političke aktere kao vrste koje nisu u skladu, pa ću ih podijeliti u dvije skupine.

Prva grupa su posve bezazleni ljudi koji nikada neće moći shvatiti sustav kojem služe i zato ga nikada neće moći niti ugroziti. Iskustvo pokazuje da se većina izabranih predstavnika može svrstati u ovu grupu. Takvi ljudi su uglavnom zaokupljeni time da prikriju koliko ustvari malo razumiju ono što rade. 

Oni su obični poslušnici stranačkog rukovodstva i onih koji rade iza scene (lobisti i savjetnici koji mogu pružiti „pametne“ savjete), a onda jedne te iste rečenice ponavljaju svakom prilikom, sve dok ponovno ne dobiju neki novi tekst ili slogan kojega će morati naučiti napamet.

Druga grupa su top političari koji su birani prema količini pohlepe i lukavstva. Može se pretpostaviti da oni znaju što rade. Njima je kristalno jasno da će zadržati svoje prednosti i privilegije samo ako služe lojalno sustavu, jer će tako dobiti dovoljno novca, potrebnog da izgrade svoje karijere i pozitivan imidž u javnosti.

Zatim dolazimo do onih malobrojnih, časnih i poštenih ljudi, koji su se upustili u borbu kroz neke nove stranke, pa su politički propali, ili su u konačnici shvatili mehanizam koji čini sve da takvi napori budu uzaludni, i onda su odustali. A samo neki od njih ostali su predodređeni da nauče ovu bolnu lekciju u budućnosti.

I na dnu same ljestvice ovog sustava naći ćemo stanovništvo, i to je ono što smo svi mi, bez obzira da li radimo ili smo bogati. S materijalne točke gledišta, možemo razlikovati pobjednike i gubitnike u ovom zelenaškom sustavu.

Međutim, čak i oni koji se mogu smatrati pobjednicima, na osnovu isključivo te toliko naglašene, a u biti vrlo površne materijalne situacije, generalno nisu zadovoljni. Primijetit ćemo to vrlo lako, unatoč činjenici da oni to svim silama pokušavaju prikriti. Pokazatelj toga je da najuspješniji ljudi na svijetu, čija uspješnost je materijalno orijentirana, bez izuzetka redovno posjećuju psihologa, ili imaju psiholoških problema druge vrste, pronalaze utjehu u raznim opijatima i alkoholu te u raznim perverznim praksama.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp