Nedavni medijski vulkan koji je svoju lavu razlio našim i ponešto susjednim perceptivnim prostorom tjera na pomnije sociološko, kulturološko i komunikacijsko promišljanje.

Da se razumijemo, Zdravko Mamić, željeli mi to priznati ili ne, ima – rezultat.

Današnji je nogometni klub Dinamo bez ikakve sumnje uvelike rezultat njegove vizije, strasti i energije. 

Tu mu nema ravnog. Od njega se o poslovnom pristupu u sportu, posebice ugovaranju, da podosta konkretnog i korisnog naučiti.

Takva pozicija ga je lansirala u svemirske visine pažnje jedne male (čitaj: hrvatske) sredine (podrazumijevajući tu i širu regiju ili „region”). Tu je pažnju Zdravko direktno i indirektno obilato nagrađivao, posebice kad je o medijima riječ – putovanjima, darovima, novcem kada je nekome iz kruga oko njega bila potreba. Nazovimo to medijskim lobiranjem.

Posljedično to je rezultiralo okruženjem laskanja i naravno servilnosti.

Zdravko je u tome otvoreno uživao.

I pomalo, kao što to uvijek biva, gubio osjećaj za realnost. 

Narodski rečeno –”ponilo ga”.  Uz neizbježnu krilaticu ”Samo nebo je granica”.

Zaboravljajući da svaki avion, ma kako brzo i visoko sletio, mora jednom sletjeti.

A to uvijek ima, željeli to ili ne, svoje posljedice. 

A kad je riječ o nogometnim menadžerima, rado se sjetim meni neizmjerno dragog preminulog doajena te struke – Predraga Naletilića Naleta, kojeg sam imao prilike upoznati, a čija su temeljne vrline prije svih ostalih bile upravo – diskrecija i odmjerenost.

I prije i poslije obavljenog posla.

No, ovo nije osvrt o sportskom menadžerizmu ili komunikacijama u sportu – već o društvu u cjelini. Bolje rečeno o društvu koje zalazi u Novo Različito ne birajući sredstva i načine.

Kad su darovi u pitanju – svi su na prvi mig uskakali bezglavo u Mamićeva kola bolje i više od Blanke Vlašić u najboljim danima.

Sada to iste rade u Zdravkovoj ”prvoj domovini” – Bosni i Hercegovini.

„Raja” je tamo donijela zaključak da je Zdravko – Baja. Ma što rekao i ma što učinio.

I tu za sada spasa razumu nema. Dok je love iliti penez, naravno.

A, Zdravko osokoljen svojim savjetnicima udara iz svoje nove „prve domovine” teškom komunikacijskom artiljerijom po svima u svojoj novoj „drugoj domovini”. 

Teatar apsurda

Teatar apsurda u kojem je po teoriji teatra apsurda jedino šok sadržaj, početak i kraj priče.

Pri tom kroz komunikaciju, koju vodi na eruptivan način, dovodi u pitanje sve s kojima je do sada imao kontakte.

S tim običan puk, koji je uvijek i po defaultu protiv onog nekog drugog, što u biti znači protiv sebe samog samo što toga nije svjestan, zaslijepljen u svom prostoru sužene svijesti ne vidi i zaboravlja da je de facto i naravno de iure Zdravko također poticatelj onog što sad javno prokazuje. Korupcije.

Jedna mala usputna digresija. Posebna priča su pak oni koje inkriminira.

Moje pitanje je što rade svi ti pravosudni suci po nogometnim stadionima tri i pol sati vožnje u jednom smjeru udaljenih od njihovih mjesta stanovanja i obitelji, basnoslovnom Dubaiju, seoskim „kirvajima” bolje rečeno terevenkama uz plaćene tamburaše i sličnim događanjima. Kad se stignu baviti onim za što su plaćeni?

Prije nego što nastavimo dalje, tvrdio sam i danas tvrdim da koruptivnih pojava i marifetluka nisu imune ni susjedne regionalne zemlje. A, bogami ni Europa. Pa zar nekoliko francuskih predsjednika nije osuđeno zbog zloupotreba (Jacques Chirac, Nicolas Sarkozy).

Korupcije nisu imuni ni relevantni javni sustavi u Austriji, Njemačkoj, Italiji.

Cijeli svijet polako počinje u neku ruku ličiti na seriju „Narcos” i na meksičku folk muziku nazvanu „narcocorrido’‘ opisanu u dokumentarcu Shaula Schwarza „Narco Cultura”, koji sam gledao s nevjericom. Ili je to oduvijek bilo samo što toga nismo bili svjesni? 

Dakle, primjera radi, sociološki i kulturološki principijelno gledano – jedan do tada nezamislivi način života postaje korak po korak novi općeprihvaćeni način života – novi modus vivendi odnosno lifestyle. 

I to ne samo u pojedinim graničnim područjima Meksika već i latinoameričkim četvrtima Majamija, šireći se dalje svim raspoloživim medijima – od usmene predaje do filmova i novokomponirane meksičke folk-glazbe.

Nema veze odakle novac dolazi – samo neka dolazi.

Uzmi danas, umri sutra – glasi ta nova filozofija. 

I nitko, koji pjeva iz sveg glasa i vitla bokovima, ne promišlja da je on ili ona upravo taj ili ta koji ili koja može umrijeti za sat ili dva.

Tri pitanja 

Zašto se to danas događa?

Kako je to fino objasnio teolog Miroslav Volf sa sveučilišta Yale, u današnjem egzistencijalnom opredjeljenju uvijek želimo više no što racionalno možemo opravdati i više no što možemo jamčiti da ćemo uspjeti ostvariti.

Ukratko sve što nas okružuje, a posebno neumjerene online komunikacije koje konzumiramo, tjeraju nas da budemo pohlepni. I da pri tom čak ne tražimo razlog niti opravdanje.

Neispunjenje hiperželjenog, a trenutačno nedosegljivog dovodi istodobno do nezadovoljstva i frustracije. Da do toga ne dođe – uskačemo bezglavo u prva kola koja će nas pod svaku cijenu odvesti u zone užitka.

Što onda znači biti čovjek u pravom smislu?

Volf kaže – živjeti prema određenoj viziji istinitog i dobrog života.

I treće – što je onda to vizija istinitog i dobrog života?

To je dakle skica naše ljudskosti. Prevedeno – kriteriji u tablici osobnih vrijednosti. Vrijednosti koje određuju što je vrijedno i kako trebamo prema tome živjeti.

I tu dolazimo do temeljne poante.

Nema pravih vrijednosti, nema komunikacija i medija koje potiču takve vrijednosti, nema osobnih obiteljskih i potom društvenih moralnih autoriteta. Svjetionika u magli hektičnog i ubrzanog urbanog ludila, koje sunovraćuje društvo niz tobogan društvenog samouništenja.

Kako toga nema, u prazan prostor uskaču, figurativno rečeno, Zdravko i njegovi istomišljenici. Sa svojim komunikacijama i vrijednostima koje oni i one donose.

Postajući i ostajući u percepciji trenutka kao artefakt i simbol nove društvene uspješnosti i kriterija.

Dakle, nije sam u našoj zemlji obzirom na razinu i dinamiku komunikacija u javnom životu, niti u svijetu. Mamićland postaje Mamićworld. 

Ima li tome kraja i kako bi u sportu rekli, tranzicije u novo i etički održivo sutra?

Da li čekamo umjetnu inteligenciju (AI) da prikapčanjem naše neuronske mreže na ultra moderne software riješi taj problem? Ili će kopiranjem ljudskog ponašanja i umjetna inteligencija postati međusobno potkupljiva recimo ljudski nekontroliranim prijenosom boljih i bržih novih programa u odnosu na dosadašnje između samih umjetnih inteligencija u pojedinim IT oblacima i otocima? 

Da li je to poraz sveopćeg razuma ili najava novog doba? Za mene dileme nema. 

Vrijeme je da se počnemo osvještavati, organizirati kako znamo i umijemo da amortiziramo ugroze koje nadiru  i – u konačnici mijenjati na svim razinama.