Komunikacija u vrijeme pandemije – Stvaramo li nove standarde PR industrije?


Sada, već više od godinu dana, nalazimo se u jednoj, usudio bih se reći, za ljudski um pomalo novoj i, usudit ću se reći, stravičnoj situaciji. Naša komunikacija postala je drugačija, ne samo ona poslovna već i privatna. U poslovnom smislu neki su se uspjeli naviknuti na novi način rada, a nekima on nikako ne odgovara. Neki se suočavaju sa izazovima vlastite organizacije, a mnoge kompanije pripremaju nove procedure kojima ćemo se u budućnosti, kada se svi cijepimo, vratiti u to „novo normalno˝. Velika je količina samokontrole uma potrebna da se sve ovo razumije, ali je još važnije da se osobno može kontrolirati vlastiti um i biti koncentriran. Iako, gledajući iz komunikacijskog aspekta, sustav je definitivno zakazao ili je jednostavno to samo takav plan ili jednostavno tako samo ja gledam na stvari. Kao pojedinci, a i kao kompanije, nismo bili dovoljno dosljedni u našim pitanjima koliko je samo radnih mjesta izgubljeno, koliko je poslova nestalo, a posebno u industriji evenata je li snaga institucija i udruga koje su se trebale zalagati i one koje se još uvijek zalažu, dovoljno jaka i snažna ili nam je ostalo da jednostavno iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, čekamo nove mjere i samo ih slijedimo.

Kao u svim kriznim situacijama, tako i u ovoj postoje oni koji su se okoristili, stoga i dalje traje financijska netransparentnost ili je ona rezultat neke odluke ili pandemijskog zakona u kojem nije potrebno jasno i istinito iskomunicirati tko su sve ugovoreni partneri i po kojim aktivnostima u vrijeme pandemije. Zanima li to uopće zajednicu i je li to uopće važno ili smo jednostavno odustali zbog toga što je onih 600 000 ljudi već otišlo iz Hrvatske, a njih još najmanje 300 000 će otići u slijedećih 5 godina? Ova situacija može trajati još dvije godine, a onda nakon toga može doći neki drugi virus što će za nas biti normalno, ali će se u doba novog virusa ljudi pomiriti kao i njihov um sa tom situacijom, baš kao što će i djeca smatrati da moraju nositi maske ma gdje bili jer im je to danas već urezano u njihov um.

   Analizirajući odluke koje su ponekad nelogične, jedna pravila vrijede u Švicarskoj, druga u Sloveniji, treća u Turskoj, četvrta u UAE, a sasvim neka peta u drugoj zemlji, ali svima je zajednička pandemija. Nažalost, u ovoj komunikaciji došlo je do izražaja globalnih statusa država, moći dogovora i lobiranja. Što znači da, iako bi tako trebalo biti, sva pravila za sve članice EU nisu ista. Nije lako niti čelnicima EU, oni su nastupili prema svima, vjerujem, transparentno, a što se događalo „iza leđa˝ zajedničkih dogovora o tome će jednog dana, siguran sam, netko napisati svoju kolumnu. Toliko je informacija u eteru da jednostavno nismo u mogućnosti pratiti sve, ali sam siguran da će od 17.06. ove godine barem EU čelnici na transparentan način dogovoriti i usuglasiti načine na koje možemo putovati. Puno je ovdje manipulacija. 

 U razgovoru s par kolega, uključujući i veoma cijenjenu Nađu Fočo iz BH Telekoma, koja je jedna od vodećih stručnjaka na području komunikacija, posebno mi je naglasila da misli da smo svi zakazali. Mislite li da smo zaista svi zakazali ili jednostavno ne možemo učiniti ništa osim da svi ovisimo o Vladinim mjerama koje nisu niti usklađene na razini EU, niti je jasno definirano gdje su nestali stručnjaci za odnose s javnošću i zašto njih nitko ništa ne pita?  Ili su možda ovi stručnjaci komunikacija u svakoj državi angažirani, a da mi ne znamo tko su oni te treba li nas to zanimati kao struku? Bilo bi interesantno kada bi nacionalna udruženja za odnose s javnošću došla do takvih odgovora pa da znamo ako trebamo i pro bono, nekom od tih stručnjaka pružiti i svoje mišljenje kako bi oni bili još bolji u svom poslu.

 Ono što je jedino poznato je da je Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske platilo izradu jedne od najskupljih stranica za informiranje o Covidu 19 (koronavirus.hr) koja je koštala 1.1 milijun kuna ili 145.258 eura. Bilo bi zanimljivo pitati koliko su druge države platile izradu ovakvih stranica. Ovo se može analizirati iz različitih kutova, možda bi sve PR agencije trebale zamoliti predsjednika HUOJ-a, koji je jedan od direktora agencije Media Val koja je dogovorila ovaj posao, da prođu tečaj kako bi i one mogle ponuditi cijenu ovakvih web stranica i kako bi to možda mogla postati nova nacionalna tarifa izrade weba u krizama za jednostavne stranice. Naviknuli smo se već na krizne tarife, pa je tako i agencija koja radila za Agrokor, a danas možda radi za Fortenovu, u vrijeme krize mjesečno bila plaćena preko 200 000 kuna mjesečno, što je isto pohvalno jer je definiran novi standard cijena u radu s korporacijama u vrijeme upravljanja krizom. Da je na izradi ove stranice koja je trebala zaista biti hitno izrađena radilo i trideset programera po sekcijama na webu i da je ista bila gotova u tri radna dana, vjerujem da po najskupljoj satnici programera i dizajnera, ovako jednostavna stranica ne bi smjela koštati više od 20 000 eura, ali i to je iznos o kojem, za ulaganje u ovako jednostavnu web stranicu, mnogi samo sanjaju. 

 Jedan sam od onih koji uvijek nešto komentiraju i znam da to nije ugodno, nije ugodno ni meni pisati o ovome te mi nije bilo ni ugodno kada su mi zbog tri različita projekta u razmacima od tri godine dolazili u agenciju zbog prijave iz Odjela za gospodarski kriminalitet pa su, hvala Bogu, tijekom trećeg dolaska shvatili da ne trebaju gubiti toliko vremena na slučajevima projekata tada agencije Apriori komunikacije, a sada Apriori World.

  Ono što sada svi očekujemo je i potencijalna nagrada koju bi agencija Media Val trebala dobiti za ove stranice, budući da je jedan od kandidata za nagradu HUOJ-a, Grand PRix. Ako gledamo iz tog kuta, svaka roba nađe svog kupca, pa ako je država bila spremna platiti taj iznos zašto ne sudjelovati? Ali, onda razmišljam kako bi bilo jako korisno napraviti analitiku po kojoj cijeni su izrađene druge web stranice, ne zbog toga što  je ova napravljena bez natječaja što je u kriznim situacijama pogotovo u pandemiji dozvoljeno, pa na ovo treba gledati i pozitivno jer je država brzo reagirala s ciljem da informira javnost, nego je li ova cijena zaista realna ili nije i hoće li ona postati novi standard? Također,  ono što je još zabrinjavajuće kod izrade ove stranice je, iako je na snazi EU direktiva, stranica nije programirana po WCAG (Web Content Accessibility Gudilines) standardu, odnosno nije optimizirana za osobe s invaliditetom. 

Najskuplja stranica koju sam ikad naručio i sudjelovao u definiranju arhitekture izbornika i sadržaja te je programirana i za osobe s invaliditetom, kompanija je platila 115 000 kuna (15 000 eura), a izrada naše stranice aprioriworld.net, kao prve agencijske stranice na području odnosa s javnošću, a programirana po gore navedenom standardu, koštala je 16 000 kuna. 

 Pandemija je promijenila sve, smanjila je opseg poslovanja nekim agencijama dok druge dobivaju nove klijente tako što jednostavno oblikuju tekstove i vijesti koje se, zatim, kao zakup plaćene objavljuju kroz brojne ili ciljane medije, jer nažalost i to je „novo normalno˝.

Ljudi se moraju informirati, a ako nema drugog načina onda moramo prihvatiti pravila igre koje nameću mediji. Meni ne preostaje ništa drugo nego da pratim ishod situacije i vidim je li jedino unosno raditi  s javnom upravom te treba li iskoristiti pandemiju za donošenje novih odluka unutar javnih institucija i javnih tvrtki kako bi svi mogli imati, unutar ove industrije i nove tarife. Doista bih volio kada bi naš predsjednik HOUJ-a napravio radionicu i pomogao svima nama u komunikacijskoj industriji da budemo uspješniji u sudjelovanju na tenderima i definiranju novih cijena. Vjerujem da će biti prilike i da o tome razgovaramo unutar HUOJ-a, a vjerujem i da će ovaj projekt osvojiti nagradu HUOJ-a.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp