Svi smo mi vremenski putnici. Plovimo nepovratnom rijekom života u jednom smjeru nošeni nevidljivom rukom sudbine, ne znajući što nas čeka u sljedećem trenutku. U tom  neznanju i neizvjesnosti stanuju sve naše želje, sve naše nade i projekcije,  sve naše strepnje, svi naši planovi, snovi i strahovi. Naše misli prije ili kasnije postaju stvarnost na ovaj ili onaj način. Svakoga dana šezdeset tisuća vlakova naših misli prolazi nam kroz glavu. Upravo zato je vrlo važno kojim ćemo vlakovima misli dopustiti da klize po našim moždanim prugama i zaustavljaju se na peronima ostvarenja naših snova.

Život je pun uspona i padova. Kada smo u fazi uspona, u sretnoj životnoj fazi, sjetimo se kako nam je bilo u podnožju planine čiji vrh nam se, eto, nazire dok zabadamo naše planinarske štapove pri svakom našem koraku. Nikada ne pretjerujmo u osjećaju nama namijenjenog blagostanja, već znajmo ostati skromni kada nam život nudi sretne trenutke u kojima se mnogi lako uobraze i uzohole.

A, kada zapnemo,  padnemo ili se zaustavimo, znajmo ustati i krenuti dalje. Znajmo voljeti sebe i onda kada nam se čini da nas je život na bilo koji način iznevjerio. Kada smo u lošoj i za nas nepovoljnoj fazi života, sjetimo se da iza kiše uvijek dolazi sunce i da ništa nije vječno osim vječnosti same. Čineći dobro bilo kad, bilo kome i bilo gdje te bez ikakvih očekivanja, ispunjavamo naša srca svjetlošću, a na taj način dobro nastavlja svoj put ovim svijetom, ukazujući nam se na životnom putu svaki put na drugi način i onda kada to najmanje očekujemo.

Budimo sretni s malim znakovima nečije pažnje. Budimo zahvalni za nečiji osmijeh, stisak ruke, pogled pun razumijevanja, jednom riječju – kada sretnemo dobre ljude. Ne uzimajmo zdravo za gotovo te naizgled beznačajne i kratke životne trenutke, jer od njih se život sastoji. Trenuci su vagoni naših životnih vlakova. I svaki, baš svaki je jednako vrijedan i važan.

Znakovi su svuda oko nas, samo ih moramo znati prepoznati. Kada iz dubine srca poželimo dobiti odgovor na neko nama važno pitanje, taj odgovor će nam stići i mi ćemo ga znati prepoznati. U to sam sigurna. Život nas uvijek iznenadi kada se najmanje nadamo. Ponekad neugodno, ponekad ugodno. Ali, najvažnije je da mi njega nastavimo iznenađivati ugodno, bez obzira na okolnosti. Kako bi rekao Konfucije “naša slava nije u tome da nikada ne padnemo, već da znamo ustati svaki put kada padnemo.”

Najvažnija osoba u našem životu možda je upravo ona koja je u ovom trenutku kraj nas. Ako zapnemo u liftu s nekoliko nama potpuno nepoznatih ljudi, ti će nam ljudi u trenu postati najvažniji i najbliskiji ljudi na svijetu. Život ponekad na vrlo kreativan način potpuno nepoznate ljude u trenu može pretvoriti u najbliskije prijatelje.

Nemojmo tako hipnotizirano gledati u zaslone naših pametnih telefona na svakom koraku, već se osvrnimo oko sebe i pogledajmo u oči ljude koji nas okružuju i dozvolimo im da oni pogledaju nas u oči. Naše oči, ta divna ogledala naših duša zaslužuju susrete uživo. Oči su najsretnije kada se susretnu s drugim očima.

Upućeni smo jedni na druge. Nemojmo samo iz čiste komocije tobožnjeg urbanog promišljanja našeg društva kritizirati ljude koji dan danas sretno, veselo i glasno žive u plemenskim zajednicama, već se upitajmo – kako smo i zašto mi sami tako olako odustali od plemena i zatvorili se u naše usamljene urbane živote? Sebičnost nije ispravan put ka izgradnji sretnog društva.

Gradovi su lijepi, ali su puni betona i usamljenih ljudi koji unatoč tehnologiji nemaju pravih iskrenih prijatelja, već samo trenutne interesne poveznice s ljudima i ikone na društvenim mrežama koje im daju iluziju društvenosti. Jedni su zidovi koje vidimo, a oni drugi su oni koje ne vidimo, ali ih osjećamo.

Ti nevidljivi zidovi podignuti oko nas, sprječavaju nas da budemo istinski upućeni jedni na druge, iskreno nasmijani jedni drugima u svakom životnom trenutku, iskreno usredotočeni jedni na druge i od srca spremni pomoći jedni drugima, samo zato što smo tu gdje jesmo – na ovome svijetu, svi zajedno, kao jedan i kao svi. Da, svi smo mi vremenski (su)putnici u istom vlaku. Sjetimo se toga barem ponekad.