Novac


Novac nije smisao ljudskog života. Novac je sredstvo za život. Bez novca ne možemo živjeti, ali život nam se nikako ne smije pretvoriti u pohlepno nagomilavanje novca.

Niti možemo preko novca mjeriti vrijednost nekog čovjeka. Novac dođe i prođe, ali djelo koje doprinosi dobrobiti zajednice trajno ostaje.

Neoliberalni kapitalizam postavio je nagomilavanje novca u osnove komercijalne civilizacije. To je bila kobna greška. I zbog toga smo danas društveno propali. Čovjek se doslovno pretvorio u izmanipuliranog potrošača. Konzumenta jedne narcisoidne, sebične i gramzive civilizacije u raspadu.

Ta civilizacija danas veliča primitivizam, vulgarizam, glupost i idiotizam.

Dakle, nema nikakve mogućnosti da se čovječanstvo spasi od ove sumanute propasti u narkomansko – novčanoj civilizaciji gdje je novac postao glavno mjerilo svih vrijednosti. Spas se mora dogoditi jedino u velikom zaokretu, odnosno preobražaju.

Do temeljne promjene naše civilizacije doći će ako počne urušavanje političkog totalitarnog sustava i neoliberalne ekonomske politike, jer to rušenje predstavlja temelj stvaranja novog, boljeg društva. Kako se u ovom tekstu bavim odnosom novca u društvu, postavlja se pitanje – da li bi se ukidanjem novca, kako predlažu neki suvremeni ludistički pokreti, čovječanstvo izbavilo iz nevolje? Na to pitanje može se postaviti i kontra pitanje – da li se odbacivanjem svih tehničko-tehnoloških sredstava možemo spasiti sigurne propasti?

Sve da društvo to i napravi, problem se opet ne bi riješio, jer njegova suština ne leži u sredstvima koja nam služe za život, nisu krivi strojevi, internet i mobilni telefoni, nego je problem u nama koji smo izgubili svoju ljudsku suštinu i koji vodimo isprazan i dosadan život robotiziranih ljudi. Sredstva moraju biti u funkciji razvoja čovjeka i njegove zajednice, no umjesto toga,  sredstva su doslovno porobila čovjeka i pretvorila ga u svoj privjesak.

Uzmimo pretpostavku da se ukine sav novac u prometu, kako bi ljudi vršili razmjenu roba i usluga? Trampom? Pa to bi nas doslovno vratilo u pećinsko doba. Nije problem, dakle, u strojevima, robotima, novcu, karticama, internetu i mobilnim uređajima, nego u nama, koji ne znamo koristiti ta sredstva za svoje oslobođenje.

Morali bismo sva ta sredstva staviti u funkciju oslobađanja čovjeka od carstva nužnosti borbe za životnu egzistenciju. Za to nam ne trebaju neke nove tehnologije, nego ono malo duše i ljudskosti što smo izgubili u vječitoj trci za nagomilavanjem novca.

Pitajmo se, zašto se oni službeno najbogatiji ljudi svijeta, koji su na prijevaru, putem otimanja od drugih došli do tolikog bogatstva utemeljenog na krvi, suzama i znoju drugih ljudi, jer na drugi način se ne može steći toliki kapital, zašto se oni ne odreknu tolikog novca u korist onih 3,5 milijarde ljudi koji nemaju i koji se muče da prežive? Zar nemaju samilosti prema drugim ljudima? Zar ih siromaštvo, bijeda i bolest drugih ljudi ne bole? Zar ih se ne tiču niti malo?

Naravno, teško je očekivati da će se kod tih okrutnih gangstera probuditi samilost i suosjećajnost prema svojoj vrsti. No, to ne treba niti ostaviti na volju onima koji  nemaju duše, nego se mora stvoriti i izgraditi takav društveni sustav koji neće dozvoljavati tolike socijalne razlike, sustav koji će svima omogućavati dostojan život suvremenog čovjeka, poštujući različitosti i želje poduzetnih i vrijednijih ljudi da imaju više i da zarade više od drugih.

Ali te njihove zarade neće ugroziti zajednicu, jer naši daleki preci, nisu poznavali prisvajanja na štetu drugih ljudi u zajednici, nego su branili principe zajednice u kojoj su se dobro osjećali, jer su znali da svojim vještinama, znanjem i radom doprinose njenom napretku.

Budući da se danas ne možemo preko noći vratiti u to vrijeme, jednostavno moramo početi raditi na humanizaciji naše planete i našeg društva, koristeći postojeća sredstva s kojima raspolažemo. Moramo raditi na humanizaciji naših odnosa, jer to je jedini način da opstanemo kao vrsta koja je ugrozila planetu.

Znači, sve počinje od nas samih. Počinje u našoj duši i završava se u glavi koja osmišljava što i kako da radimo. Mi smo samima sebi najveći problem. Evo, radi boljeg razumjevanija, jednog primjera. Kada nemate doslovno ništa i potom operete nekome stakla na automobilu, za što vam on plati dvadeset kuna, u tome trenutku to je ogroman napredak za vas, jer maločas niste imali ništa. S dvadeset kuna možete kupiti kruh i jogurt s kojima ćete utažiti glad.

Zatvorenici u konclogorima hranili su se mrvicama suhog kruha i preživjeli. Volja za životom i borba pomogli su im u tome.

Da rezimiramo misao, razlika između toga da nemate ništa i gladujete i toga da ste u posjedu od dvadeset kuna epskih je razmjera. To je mnogo veća razlika od one između dvadeset i sto kuna. Razlika između deset eura i sto eura je mnogo veća, nego razlika između sto eura i tisuću eura. No kada imate milijardu eura i na prijevaru od stanovnika zemlje otmete još nekoliko milijardi eura, onda između svih tih otetih milijardi više nema nikakve razlike.

Ne možete spavati u nekoliko kreveta istovremeno. Fizički je to neizvedivo. Ali, čovjekova bolesna pohlepa i želja za moći i dokazivanjem tjera ga da kupuje stotinu kreveta i stotinu vila kako bi svima pokazao svoju važnost. Ne, time se ne pokazuje veličina, već glupost. No, pošto se on sam ne može obuzdati, tada moraju postojati državni mehanizmi i instrumenti koji mu neće dozvoliti da se tako ponaša. Pošto takav čovjek nema nikakve moralne svijesti, država je dužna primorati ga da se ponaša u skladu s principima humanističke zajednice.

Novac nam tehnički omogućava da se svi u zajednici razvijamo, netko od nas brže, netko sporije, ali u cjelini zajednica napreduje jer potpuno i trajno iskorjenjuje siromaštvo, bijedu, prosjačenje, neimaštinu te osigurava svakom čovjeku na planeti osnovne uvjete za život dostojan čovjeka i usklađen s razdobljem u kome živimo.

Funkcija novca mora biti u funkciji razvoja kompletne zajednice, umjesto da je u funkciji bogaćenja privilegiranih slojeva političara i tajkuna. Kako Hrvatska ne može promijeniti čitav svijet, ona može urediti novčane odnose u svojoj kući tako da budu postavljeni u interesu društva. Ono što je od presudne važnosti je to da država ima svoju Narodnu banku i vlastitu valutu. Pošto se dolar i euro tiskaju bez pokrića, njihov krah je neminovan.

Papirnati novac visi u zraku, jer  nema svoju realnu osnovu. Financijski slom je stoga vrlo izvjestan. Pitanje koje se ovdje nužno nameće je – kada će se dogoditi? Do toga će doći onda kada u Federalnim rezervama i Europskoj centralnoj banci budu prisiljeni zaustaviti tiskanje papirnatog novca bez pokrića, jer sustav će biti toliko predoziran da će u konačnici sam sebe ugroziti.

Danas je problem mnogo veći nego se u javnosti prikazuje, jer je ogromna količina bezvrijednog novca u prometu. Financijski tsunami će potopiti sve banke koje danas drže depozite građana, a više nemaju odakle svim građanima taj novac vratiti. Odatle i proizlazi odluka europskih banka da zabrane dizanje gotovog novca, jer banke taj novac nemaju i plaše se stampeda svojih uplašenih štediša.

Pisao sam nekoliko puta o tome što štediše moraju napraviti, nužno je da fizički uzmu svoj novac u ruke. To je jedini način da im računala ne izbrišu sve što su stekli. Jer financijski tsunami, otpuhati će sav njihov rad, trud i muku. Sada kada znamo šta će se dogoditi, onda je važno državu što prije osloboditi unutarnje okupacije i s vlasti skinuti izdajnike i konvertite koji rade isključivo za interese međunarodne financijske oligarhije, a ne vlastitog naroda.

Hrvatskoj je nužno potrebna vlada Nacionalnog spasa i slobodna Narodna banka koja će, umjesto ekspoziture MMF-a i mjenjačnice, postati centralna kreditno-monetarna institucija pod kontrolom vlade. Sve strane činovnike treba izbaciti iz HNB-a, jer to je jedini način da država vodi samostalnu kreditno-monetarnu politiku u interesu svoje privrede i svojih građana.

Novac je krv koja snabdijeva čitav državni organizam kako bi on mogao funkcionirati.
On ne smije stajati neplasiran na računima, jer tada dolazi do tromboze sustava. Novac se mora što brže obrtati i okretati kako bi mogao snabdijevati životne društvene stanice.

Kada banke na svojim računima imaju novac za kojeg ne znaju kome ga plasirati, tada je to  velika opasnost za nastanak financijskog infarkta u državi.

Ukoliko država to želi izbjeći, mora sve svoje poslovne banke podvrgnuti detaljnoj financijskoj magnetnoj rezonanci koja će pokazati koliki je postotak ugroženosti njenog financijskog sustava.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp