Vikend


Svi tako olako svakog petka želimo jedni drugima lijep i ugodan vikend. Lijep je to običaj. No, razmislimo malo o tome što je zapravo vikend i kome kao koncept zapravo pripada, a kome je na neki način oduzet. Možemo li doista tako olako, da ne kažem površno, kao mačak Garfield shvaćati pojam petka, vikenda i ponedjeljka? Eto, čak ni Garfield više ne uspijeva poslati svoju poruku o ponedjeljku kojeg mrzi, jer ni ponedjeljak više ne znači svima isto.

Svima kojima vikend još nešto znači poželjet ćemo svakog petka još jedan predivan vikend, ali i onima kojima vikend ne predstavlja neku veliku promjenu u odnosu na petak ili ponedjeljak, jer su im svi dani u tjednu jednako vrijedni i slični jedan drugome, bili oni neradni ili radni. Stil života tzv. “vikendaša” odnosi se na određenu, ograničenu skupinu ljudi koji petkom ostavljaju svoje poslovne obaveze zaključane u uredima. Vikendom ih se ti poslovi niti najmanje ne tiču i ne moraju ih se niti ticati, jer rade za nekog drugog, za neku instituciju ili tvrtku koja kupuje njihovo vrijeme, a ne za sebe. Zato se vikendima mogu nesmetano prepuštati čarima prirode i odmarati, što je prekrasno.

Tim ljudima koji svoje poslove petkom zaboravljaju riječ ‘vikend’ nešto posebno znači. No, ima jako puno ljudi koji vikendima rade više nego inače, boreći se za svoju koru kruha. Vikend kao takav za njih ne predstavlja ama baš nikakav odmor. Naprotiv. Upravo zbog toga velim – pred nama su svakog petka dani vikenda, ali vikend kao takav je zaostala poštapalica iz nekih drugih vremena, kada se masovno uživalo u vikendima i kada su svi ljudi mogli biti vikendaši. Danas nije tako.

Svi jako dobro znamo da vikend danas u tom svom izvornom obliku pripada samo nekima – suvremenim vikendašima, onima koji imaju veća prava na vikend od svih onih kojima riječ vikend već odavno ništa ne znači. Nije li čudno pomisliti kako vikend pripada samo određenoj skupini ljudi? Kada smo posljednji put razmišljali o tome? Vodimo li računa o tome tko su ljudi kojima želimo lijep vikend? Jesu li to ljudi sa stalnim i sigurnim primanjima koji petkom zaboravljaju na svoje radne obveze ili ljudi koji žive od danas do sutra, od projekta do projekta, ne znajući hoće li sutra imati što jesti? Kada sljedeći put dođe petak, razmislimo malo o tome i nemojmo tako olako željeti ljudima lijep i ugodan vikend, jer nekima je vikend bolna tema i podsjetnik na to da njima on ne znači ama baš ništa.

Upravo zato, sjetimo se ljudi kojima su dani tog famoznog vikenda dani s najviše obveza i briga. Sjetimo se toga ponekad. Što je vikend ljudima čije vrijeme nije unaprijed kupljeno, već ga moraju svakodnevno iznova prodavati? To su ljudi koji si ne mogu priuštiti da budu opušteni, rumeni i veseli vikendaši raspršeni po raznim izletištima. Ljudi kojima vikend nije sinonim za odmor su ljudi koji se bore za preživljavanje i koji ne mogu ni zamisliti da svoje mozgove i ruke barem malo vikendima odmore i opuste se uz slapove, morski žal ili planinske vrhunce.

Vikendi nisu nimalo bezazlena tema, već vrlo bolna u smislu razotkrivanja društva. Kada spomenemo vikend, kazališni zastor se razmiče, a iza kulisa možemo jasno vidjeti tko su vikendaši, a tko ne. Oni koji to jesu, kao da se rugaju onima koji to nisu, hvaleći se svojim sadržajnim vikendima. Nije stvar u vikendima kao takvima, već u neravnopravnoj i neravnomjernoj raspodjeli dobara zbog koje jedni imaju pravo na sve ono na što drugi nemaju i kao da su im to pravo oduzeli. U tome je problem. A taj problem očito nitko ne želi riješiti.  Jaz između vikendaša i onih koji to nisu i ne mogu biti iz dana u dan biva sve veći. Jednima je petak najsretniji dan u tjednu, subota im je nešto prekrasno, kao i nedjelja, dok su drugima i petak, i subota i nedjelja sasvim obični dani, kao i svi ostali dani u tjednu. Upravo zbog toga vikend smatram sve kontroverznijom temom, a vikendaše posebno odgovornima za propast onoga što je trebalo biti društvo, ali to nikada nije postalo zbog toga što je jedna grupa ljudi odlučila ukrasti drugima pravo na život dostojan čovjeka, pravo na vikende, na blagdane i bilo koji praznik, pa tako i Praznik rada, jer im je svaki dan praznik nerada, obespravljenosti i nemoći.

Rad. U današnje vrijeme vrlo apstraktan, da ne kažem prijeporan pojam. Svi znamo zašto. Zato što mnogi ljudi bivaju plaćeni za svoj nerad, promovirajući tako nerad kao najisplativiji način preživljavanja, do te mjere da je nerad gotovo postao nova riječ za rad i obratno, jer mnogi koji rade ne bivaju plaćeni za svoj rad, pa ispada da se više isplati ne raditi ništa i primati sigurnu plaću, nego raditi i ne dobiti niti kune za svoj rad. Nerad je novi rad i rad je novi nerad. Biti zaposlen (čitaj: namješten, uhljebljen, zbrinut,…) uopće ne znači isto što i raditi. Naprotiv. Biti nezaposlen (čitaj: snalaziti se) uopće ne znači ništa na raditi, već naprotiv – raditi sve živo.

Slavimo li svake godine kada dođe Praznik rada – rad koji to uistinu jest, ali ga sve manje ima ili nerad koji glumi da je rad? Razmislimo malo o tome.

Izolacija. Vrijeme promišljanja. Svaki dan o nečem novom. Datumi ponekad diktiraju naša promišljanja. Tako za svakog vikenda i svakog Praznika rada dođe vrijeme i za razmišljanje o radu kao takvom. Rad je tih dana posebno u fokusu. Izoliran je, pa samim time i malo (čitaj: puno) vidljiviji nego inače. Na pustom je otoku promišljanja o svojoj neživo-živoj budućnosti i nekim svojim novim definicijama za koje je vrijeme već odavno došlo, ali nikako da ih se netko usudi izreći naglas.

U nadi da će vikend jednoga dana svima nama moći značiti isto, kao i radni dani, pozdravljam vas uobičajeno iskreno i prijateljski i nimalo vikendaški, želeći vam svima jednako lijepe trenutke svih neradno-radnih i radno-neradnih dana, jer trenutno niti jedan od njih nije ono za što se predstavlja.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp