- Marko-Ivan Pekica
- 30/04/2021
- 18:52
Moja draga Ada i ja
z veturon se kruz zelenu Istru
pomalo peljamo,
o svemu i svačemu se pominjemo
i u prelipin krajolicima uživamo.
……selo za selon
gradić za gradon
njiva za njivon
od sinokoše do sinokoše
od boške do boške
od brajde za brajdon
od ulike do ulike
od boškarina do boškarina
od koze do koze
od zvonika do zvonika
kažeta za kažunon
morska vala za valon,
nas pozdravljaju i nan se vesele.
Iz mene beside sriće
u ariju biže
i oči mi moče.
Adi bih stija toliko tega
lipega o mojoj dragoj Istri
povidati.
….vode živi moj zrman Ive,
u ven selu zrman Jakov
a vode u ven gradu,
živi moja zrmana Roža,
vode zrman Lučano.
…..i tako od sela do sela
od grada do grada
od Učke do mora
od zrmana do zrmana
uživamo i naprid gremo.
Ada okolo gleda i moje štrolice sluša,
pak će meni: znaš kaj, Marko moj,
ja znam da lud si za Istrom,
al nisam znala da si
„tako munjen“ za svakim
pedljom tvojega rodnoga kraja.
Slušajući tebe čini mi se
da ste si svi vi u Istri rođaci.
Dobro si to rekla,
Ado moja.
Istra je zrmanizirana
stolitja i stolitja.
Mi smo u Istri svi jena velika skromna i škrbna fameja.
Mi smo Hrvati kakovih ni i to nas žive drži.
Mi Istrijani volimo ljude cilega svita,
a posebno sve vne ki znaju rišpetati
našu baštinu, naše najdraže ČA i našu prelipu Istru.
To nas žive drži,
tako smo jači,
tako smo složniji
tako nan nidan
ne more niš.
Zrmani moji, kuraja do raja!