Ljepota


Često razmišljam o ljepoti i našem uvriježenom poimanju iste te gotovo uvijek dolazim do zaključka – da je ljepota nešto sasvim suprotno onom površnom pojmu vanjske ljepote. Ona je, naime, nešto što nam pruža dobar osjećaj, jer obično nam je lijepo ono što nam je ugodno i što godi našim osjetilima vida, sluha, okusa, mirisa te kožnim osjetilima. Ljepota je čista radost duše, uvijek jednako mlada rijeka života, uzbuđenje izniklo iz topline, svjetlost sakrivena u tmini, sretan otkucaj srca u nijemoj tišini.

Možemo se uvijek iznova pitati – što je ljepota? Goethe bi rekao: “Sretan je onaj kome je majka priroda dala ljepotu, jer ga ona svugdje preporučuje i on nigdje nije stranac.” Istina je to. Ugodna vanjština može nam uvelike pomoći u lakšem ostvarivanju prvih kontakata, ali nakon toga dolazi na red nešto drugo, točnije – ono što stoji iza fasade. Nakon forme dolazi na red sadržaj, a upravo je on taj koji formi daje puni smisao. Forma bez sadržaja ne znači puno. Sadržaj je taj koji oblikuje formu.

Često se kaže kako je prirodna ljepota nešto najdivnije i kako svakome čovjeku može otvoriti vrata. No, upitajmo se – kako uopće dolazi do toga da nekoga proglašavamo lijepim? Zašto bi netko dobio tu etiketu, a netko ne? Je li ljepota neki privilegij rijetkih? Ili je ljepota nešto što zrači iznutra?

Ralph Waldo Emerson nije bez razloga rekao: “Ljepota bez draži isto je što i udica bez mamca.” Ljepota je ono nešto posebno što zrači iz čovjeka. Mislim da je ljepota oku vidljiva tek onda kada je osjetimo negdje unutra. Ljepotu osjećamo negdje duboko unutra, zato jer dolazi iznutra. Ljepota je zapravo čovjekova dubina, kako je svojedobno opisao Friedrich Hebbel:“Ljepota je dubina površine.” Divna je to misao koju potpisujem bez imalo razmišljanja.

Rekla bih da je ljepota naše zadovoljstvo samima sobom i da dolazi do izražaja u onom trenutku kada do kraja upoznamo i zavolimo sami sebe, dozvoljavajući našoj unutarnjoj svjetlosti da sjaji kroz naše oči i kroz cijelo naše biće.

Svaki put kada se održavaju izbori ljepote, pitam se: Može li se ljepota uopće ocjenjivati? I, nije li baš svaki čovjek lijep na neki svoj način? Na kraju ispada da je lijep onaj čovjek koji želi biti lijep. Ljepota je zapravo odluka. Jer, najljepši čovjek u svojoj je biti dobar čovjek koji zrači pozitivnom energijom i koji je odbacio sve negativnosti.

Sjetimo se, poznata Slovenka Bernarda Marovt bila je svojedobno proglašena najljepšom ženom bivše države. Godine 1983. proglašena je misicom. Uslijedio je izbor za Miss u Londonu na kojem je Bernarda bila jedna od konkurentica za najljepšu ženu svijeta. I, tko zna? Možda bi i bila pobijedila i osvojila krunu na tom natjecanju da je golišave fotografije koje je bila snimila za časopis Start, a koje je kasnije prenio i Daily Mirror, nisu diskvalificirale. Publika je definitivno bila na njezinoj strani, što je pokazala jakim pljeskom pri njezinu pojavljivanju i zvižducima pri njezinoj diskvalifikaciji. No, sve to bila je u konačnici ipak jedna odskočna daska za njezinu daljnju vrlo uspješnu karijeru koja se kasnije nastavila u Italiji. Titule nisu važne. Kao ni etikete. Važno je znati što želimo u životu. Važno je voljeti sebe kako bismo mogli voljeti druge i kako bi oni mogli voljeti nas. Važno je slijediti svoj put, ostvarivati svoje ciljeve.

Mnoge medije zanimalo je što Bernarda misli o ljepoti i to joj pitanje često postavljaju i dan danas. A Bernarda je uvjerena kako je ljepota onaj poseban unutarnji osjećaj zadovoljstva samima sobom kojim zračimo i kojeg ništa ne može nadmašiti, jer prava ljepota uvijek, ali baš uvijek dolazi iznutra. Kako bi Khalil Gibran rekao: “Ljepota nije u licu. Ljepota je svjetlost u nečijem srcu.” Slažem se i s Bernardom i s Khalilom.

Kada smo zadovoljni sobom, ljepota ne ovisi o vanjštini, kao niti o prolaznosti, već samo uvijek zrači na neki nov i neponovljiv način. Ne postoje ružni ljudi, već samo oni koji se takvima osjećaju. Ne postoje niti ljudi koji su ljepši od drugih ljudi. Možemo samo reći da postoje ljudi čije se duše ne boje iskazati svoju ljepotu i oni drugi koji su se iz njima znanih razloga zauvijek odrekli svojih duša… Zna se tko će nam biti lijep – lijep će nam biti onaj čovjek čiju dušu osjećamo svim svojim bićem. Da. Ljepota je čista radost duše, uvijek jednako mlada rijeka života, uzbuđenje izniklo iz topline, svjetlost sakrivena u tmini, sretan otkucaj srca u nijemoj tišini. Ljepotu osjećamo prije no što je možemo vidjeti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp