Pravo na život i rad


U zemlji kladionica, pekara i kafića, gdje je i Bog digao ruke od proizvodnje, gdje caruju poticaji i subvencije za ortake, čiji BDP ovisi o turizmu, nije zgodno reći nešto što ne ide u prilog poduzetnicima, čak i ako si i sam poduzetnik 31 godinu. Vjerujte mi na riječ.

Dok malo i srednje poduzetništvo ide prema laganoj smrti, razne udruge ne shvaćaju da se glavna borba mora voditi za spas građana, nevezano na to jesu li ti građani poduzetnici ili samo građani koji bezuspješno traže posao, veće plaće, ili se bore da ne završe na cesti ovršeni od lihvarskih agencija ili banaka.

Samo zajedništvo među ljudima koji imaju empatiju može pobijediti. I u ovim akcijskim planovima neki će izaći bogatiji nego ikad, ali velika većina ljudi i opet će nositi gaće na štapu. Vlada RH prema akcijskom planu govori o velikom oporavku, bacaju se razni postotci i brojke, namjerno se gura sukob javnog i privatnog sektora, jer mogu i znaju da je upravo to, uz ideološke sukobe ono što ih drži na vlasti. I držat će ih dokle god neki ego-tripovi ne shvate da je to ortačka agenda koja traje već punih 30 godina, od kada smo iz opanaka prešli u ortački kapitalizam koji je uništio sve što je vrijedilo i koji je iznjedrio neke nove bogataše i njihove nasljednike.

Dok su oni uživali povlaštene kredite, subvencije i druge razne povlastice, nama su uvalili neograničen pristup “povlaštenim” kreditima, koje ćemo u desetljećima koja slijede otplaćivati generacijama.

Pritom nam banke, koje sada grcaju u višku kapitala, bez imalo empatije mrtvo hladno govore da nema novih moratorija i da svoje obaveze moramo plaćati bez obzira na to što nam je oduzeto osnovno pravo zagarantirano Ustavom, a to je pravo na rad.

Svima nama u ovoj je pljački stoljeća namijenjena uloga šetača od FINE (nitko se ni ne pita tko je pravi vlasnik Fine), preko odvjetnika i javnih bilježnika do sudova, sve dok svi ne zatvorimo svoje poslovanje ili ne bankrotiramo. Sve se to događa zbog toga što neki ljudi ne razumiju da smo svi mi prije svega građani i umjesto da se ujedinimo, mi pristajemo na sve moguće vrste podjela i pritom plešemo baš na onu glazbu koju oni vole i sviraju, a sve po diktatu onih institucija u kojima nas zadužuju.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp