Imala sam prijateljicu


Ljudi u naš život dolaze i odlaze iz njega s razlogom. Pročitala sam te riječi jednom davno negdje u nekom spomenaru ili leksikonu. Kasnije sam sličnu mudrost pročitala i na raznim portalima na internetu. Da. Dolaze s razlogom, ali s razlogom i odlaze.                 

Imala sam prijateljicu. Da. Imala sam. Više je nemam. Nije tu. Ona sada hoda nebeskim prostranstvom i smije se onim svojim zaraznim smijehom. Nismo bile cijeli život prijateljice, nismo se znale od djetinjstva, upoznale smo se kao mlade djevojke. Bezbrižne, lijepe, vesele… Imala je oči boje kestena (Ekatarina Velika me uvijek podsjeti na nju, a ja je se istovremeno s tugom i osmijehom prisjetim)…zračile su dobrotom i iskrenošću.

Ponekad, kada bi meni palo na pamet napraviti nekakvu glupost, pogledala bi u njene oči tražeći odobravanje, a one bi mi rekle sve. “Idemo zajedno. Kuda ti, tud’ i ja”, rekla bi mi i opet se onako zaraznim osmjehom nasmiješila. Kad bi markirale sa sata, kupile bi sendviče, sok i torticu koju bi podijelile dok smo sjedile na klupici u obližnjem parkiću Trgovačke škole i smijale se bez razloga.

Pričale bismo o našim, tada nesretnim ljubavima, komadu (kulji) iz robe i mat’ke, izlasku u Lapidarij, a možda i Jabuku. Dogovorile bi se do subote s ostatkom naših cura. Kada je škola završila, svatko od nas krenuo je za svojim životom. Goga je tada imala dečka, voljeli su se. Krenuli su živjeti skupa, a ja sam i dalje živjela sretan i bezbrižan život “srednjoškolke” koja to više nije bila .I dalje su mi izlasci i dobra glazba bili bitan dio mojega života. Sve rjeđe smo se čule, vidjele, pričale. Sada mi to fali. Fali mi, jer sam bila sebična i mislila samo na sebe i nebitne stvari u životu. A onda, nakon nekoliko godina, Goga se javila. Tada više nisam bila u kući u kojoj sam provela svoje djetinjstvo i mladost. Zaljubila sam se, udala i odlučila se za drugačiji, mirniji i ugodan život uz osobu koju sam zavoljela.

Baka joj je dala moj broj i ona me nazvala. Bila sam sretna poput djeteta. Pričale smo dugo, smijale se i jadale jedna drugoj.“A kaj se ne bi našle na kavi? Glupo je ovako preko telefona”,rekla je Goga.”Ma, naravno. Jedva čekam. Reci kada ti odgovara”, ushićeno sam joj rekla .”Pa, može sutra poslije podne oko 15:00h”.Dogovorile smo mjesto i vrijeme, a ja sam bila vesela i sretna .Javila mi se osoba koju sam jako voljela i cijenila u mladosti.

Našle smo se, zagrlile kao da je posljednji put da se vidimo. Nisam ni slutila da to zapravo i je bio posljednji put da se vidimo. Pričale smo dugo o svemu. I opet se smijale, prisjećajući se svega što smo zajedno proživjele. Nisam obraćala pažnju na to da je Goga jako smršavila, da je blijeda u licu i da joj oči boje kestena nemaju više onaj isti sjaj kao nekada. Obećale smo jedna drugoj da ćemo se ubuduće više čuti, da više jedna na drugu nećemo zaboraviti i da ćemo nastaviti tamo gdje smo stale. Tako je i bilo.

A onda, nakon nekog vremena, Goga se prestala javljati. Na poruke nije odgovarala. Naljutila sam se. Opet me ostavila – pomislila sam. A onda me Goga nazvala. Bila sam ljuta na nju. Svašta sam joj rekla, a ona mi je samo odgovorila -“Anita, oprosti. Ne znam koliko ću još biti tu. Imam rak štitnjače”… Ostala sam bez riječi. Prekinula poziv. Nazvala je ponovo i rekla joj -“Reci da nije istina. Lažeš. Nije istina!!!”, Goga je samo šutjela i prošaputala -“Oprosti”..  Rekla sam joj kako će se izliječiti ako bude uporna, da mora imati volju za životom i boriti se. “Ne, nećeš umrijeti”, vikala sam na nju. “Ozdravit ćeš. Obećaj mi da ćeš ozdraviti”. I dalje je samo šutjela. A onda mi je rekla: “Bit će sve ok. Budeš vidjela. To ti mogu obećati”. Nisam odmah razumjela što je time željela reći. Sad je razumijem. Kada je Goga preminula nisam plakala. Nisam joj ni na sprovodu bila. Te noći kada je zauvijek zatvorila svoje oči boje kestena, javila mi se kroz san. Poljubila me u obraz, primila čvrsto za ruku i samo se nasmiješila…

Oprosti ti meni, draga moja Goga, što se nisam oprostila od tebe. Oprosti mi što sam bila tvrdoglava i sebična. Oprosti mi što nismo više vremena provodile zajedno i oprosti mi na svim ružnim riječima koje sam ti ikada izrekla. Ne, nisam ti bila na sprovodu, oprosti mi. Jer ti si za mene još uvijek tu. Nisi otišla i nisi umrla. Živa si. Fališ mi, a opet, znam da si tu negdje uvijek pored mene. Da me čuvaš, da se smiješ i da strpljivo čekaš i moju nebesku kočiju koja će jednog dana, kada bude za to vrijeme, doći tamo gdje si sada ti. I da…bila si u pravu. Sve je ok.

Ljudi koji dolaze u naš život i s kojima dijelimo dio puta, zauvijek ostaju dio nas. I kada odlaze, oni ne odlaze. Oni ostaju. Prava prijateljstva su rijetka i puno znače. Znajmo cijeniti svaki trenutak proveden s voljenim osobama. Znajmo im iskazati naše poštovanje i ljubav. Nikad ne znamo kada će neki razgovor ili susret s nama dragom osobom biti zadnji. Život je ponekad tako lijep, a ponekad tako okrutan. Sve što možemo je pružiti jedni drugima ljubav.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp