Dnevnik malog Ivice


Da je mali Ivica pisao dnevnik, kao što ga je pisao mali Perica, možda bismo danas, govoreći o najuspješnijim i najgledanijim hrvatskim filmovima, spominjali i filmski uradak „Tko piše zlo ne misli“. Iako, budimo realni, film Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970.) u svom žanru glazbene komedije/drame nema premca u hrvatskoj kinematografiji. S plejadom nezaboravnih glumačkih imena, Franjom Majetićem, Reljom Bašićem, Miom Oremović, Mirjanom Bohanec… koji su na filmskom platnu ovjekovječili likove Franje Šafraneka, gospodina Fulira, tete Mine, Ane Šafranek… Tu je, dakako, i autor Dnevnika… kojeg je utjelovio Tomislav Žganec.

Mali Perica odrastao je i nastavio pisati dnevnik, zaposlio se, oženio, rastao… Kako je to izgledalo imali smo prilike nedavno vidjeti u šest epizoda TV serije Dnevnik velikog Perice, redatelja Vinka Brešana. Osobno priželjkujem da se serija nastavi. Jer gledao sam Zagreb kakav je nekad bio. Ah, nostalgijo… Osjećam potrebu parafrazirati legendarnog Franju: Ja svoj Zagreb ne dam vređati, morti ni vreden kak Pariz, ali vređati ga ne dam.

A što je u međuvremenu bilo s malim Ivicom? I on je odrastao. I pisao je, ali ne dnevnik. Uvijek ga je mučilo pitanje što napisati, a što ostaviti u skrovitim mjestima srca svoga. Nije da ga nije počinjao. Bilo je u raznim tekama upisanih datuma i po nekoliko redaka, stranica… Ali nijednim početkom nije bio zadovoljan. Nije bio dovoljno efektan. Ah, ta prva rečenica… I onda su te stranice „cenzurirane“, iskrižane, a teke gurnute u tamu ladice… kao u samicu.

Pisao je mali Ivica i pjesme. I one na zadanu temu, i one iz duše. I zanesen i zatravljen. Uredno je tekice numerirao i stavljao na dno ladice, kao da skriva banknote u ormaru ispod posteljine.

Pala je i ponuda za zbirku. Sisački GIRO „Joža Rožanković“ u godišnji plan i program uvrstio je i tiskanje zbirke pjesama već stasalog Ivice (najava u Vjesniku Željezare, Sisak, travanj 1978.). Bio je na razgovoru kod glavnog i odgovornog urednika izdavačke djelatnosti. Zahvalio je naočitom gospodinu, uzeo vizitku, a rukopis je, koliko se sjeća, ostao na stolu. I na tome je ostalo. U međuvremenu je Ivica počeo dvojiti: „Pa kome trebaju moje pjesme?! Svijet i ljudi promijenit će se i bez mojih pjesama? Ili neće…“ Priželjkivao je zapravo da ga nitko više ne nazove s telefona koji je bio zaokružen na posjetnici.

I proteklo je mnogo vode Savom, Kupom i Odrom, a mali Ivica nije objavio pjesme. Iako, kažu, bolje je izdati knjigu nego prijatelja. Ali, mali Ivica nije izdao ni prijatelje. Ni u miru, a ni u ratu.

Imao je već odrasli Ivica i jednu književnu večer u Domu kulture u Sunji (20. X. 1979.), s motom Oči pune daljine plave, a srce nemira, te bio zahvalan svojoj gošći, kolegici i pjesnikinji Dei Volarić čije su stihove pjevali svi ljubitelji Novih fosila, kojima je punila kajdanke Rajka Dujmića. Nakon uspješnice Sanjaj me, uslijedile su njezine pjesme Da te ne volim, Tajna, Najdraže moje, Tako je malo riječi palo, Šuti moj dječače plavi, Sklopi oči

U sisačkom tjedniku Jedinstvo o književnoj večeri pisalo je: „Dvoje mladih pjesnika recitiralo je svoje pjesme od onih početničkih do najuspjelijih… Sve u svemu, jedna divna večer koja je razbila monotoniju sunjskog kulturno-zabavnog života. Jer, oko stotinu i pedeset Sunjana napustilo je Malu salu sunjskog Doma kulture zadovoljno. Z. Đ.

Pisao je mali Ivica na štokavskome i na kajkavskom dijalektu, radovi su mu objavljivani u Modroj lasti, Malim novinama, Kuriru, Smibu, Oku… čitani na Radiju Sisak i Radiju Zagreb. Njegov kaj čuo se na II. i III. festivalu dječjeg kajkavskog pjesništva, pjesme Megla i Muzikalni dečki tiskane su u prigodnim izdanjima Najmlajšeg kaja. A njegovi Dečki stigli su i u Antologiju hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva 1976. kada ih je skladatelj Pero Gotovac i uglazbio za Festival kajkavskih popevki Krapina 1976. gdje su osvojili „broncu“.

Odavno je mali Ivica odrastao, ali ostao je vjeran pisanoj riječi. Bio je suradnikom Zvona, časopisa za marketing u praksi, nastavio surađivati i nakon što je glasilo preimenovano u Epohu, časopis za kulturu komuniciranja, a suradnja je obnovljena kada ga je glavna urednica Elia nazvala i priopćila mu kako je Epoha revitalizirana i postala portalom… Pisao je djelatnik Ivica i za svoje Sportske novosti, što mu je „ulazilo u plaću“.

Odrastao je mali Ivica, odavno, ali mu ni dan-danas nije žao što nema ukoričenu zbirku stihova. Kao što je veliki Ivan Gundulić imao razloge da svoje mladenačke pjesme i melodrame nazove „porodom od tmine“, svoje razloge našao je i mali Ivica da na „rane radove“ vudri pečat „porod od kmice“… i zaključi kako je najbolje da više nikada ne ugledaju svjetlo dana.

Veliki Ivan Gundulić još za života postao je klasikom hrvatske književnost, a nekad mali Ivica nije postao piscem, a kamoli klasikom. Međutim, i danas piše, ali ne dnevnik. To bi sada bila već trilogija. Ili memoari, koje mnogi pišu, što je popularno. Ali kako sjesti i pisati – jer pisci su uglavnom osuđeni na samoću – kada je vani krasan proljetni dan, u krošnji lipe guguću grlice, a u letu pjeva ševa…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp