Godišnja izložba UHA-e


Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) godinama organizira godišnje izložbe hrvatske arhitekture, na raznim mjestima, premda ima svoj izložbeni prostor u srcu Zagreba. Cilj je bio učiniti dostupnim suvremenu arhitekturu širem krugu ljudi. Ovogodišnji presjek hrvatske arhitekture nazva “Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata”. Ovakav naziv je svojevrsni spolni apartheid, uz isticanje žena. Godinama su u udruzi bile zaposlene samo žene. Bio bi priličniji neutralni i objedinjujući naziv: “Godišnja izložba hrvatske arhitekture”, kao što se dodjeljuju “nagrade hrvatskog glumišta”, a ne “hrvatskih glumica i glumaca”.

Naoko bizarna podjela po spolu ishodi iz ljevičarenja, imanentnog struci, ukorak s apologetskim obožavanjem moderne. Zato je logičan izbor mjesta ovogodišnjeg izdanja u predsjedničkim dvorima, kod predsjednika, bivšeg komunista, u zdanju građenom za druga Tita, u stilu moderne. Svoji kod svojeg. Svrha ovakvih izložbi je davanje uvida javnosti u rad arhitekta, čija uloga je nepoznanica mnogima. Ljudima nije bistro jesu li arhitekti za: legalizacije, potrese, žiganje papira, za kuće ili za interijere?!

Izložbom u ambientu s posebnim režimom, na koju se može samo sustavom e-prijave stranica UHA-e ispade ovo elitno izdanje praktički za autore same, kanda predstavu HNK gleda publika kolega kazalištaraca. Jasno, u doba corone treba paziti, i prilagoditi se. Organizatori pružiše sretnicima i mogućnost obilaska predsjedničke palače, dostojne šefa jedne države. Zgrada je svojevrsni simbol kontinuiteta titoističkog ancien regimea i RH, fetiša privilegirane kaste, koja ništi ishod Domovinskog rata, rejugoslavizacijm via fantomski region, i retitoizacijom, kroz podmetanje antifašizma kao službene ideologije RH. 

Po internetskoj registraciji i odobrenju termina sjatismo se u zadani čas na porti imanja od preko 800 hektara. Procedura striktna, ali osoblje ju obavlja fino. Pristup palači je jednosmjeran, uz pratnju vojnika. Nadstrešeni ulaz je sa zapada,  a sredinom vile se vije stubište. Premda vodič-arhitekt i predsjednik gunđaju o mobiliaru, meni jedino ne pašu Murtićeve mrke slike. Podizni prozori uzdižu se “čudom tehnike” iz podnog proreza. Sigurnosno je vila dobro smještena, ali ambasade su blizu. Jednostavnog je arhitektonskog jezika, po modernistima “čistog”. Prevladavaju ravni potezi. Prizemlje je dostupno “običnim smrtnicima”, a kat je rezerviran za predsjednika.  I zdanje i arhitekti na otvorenju bijahu u crnobijelom, bez neke sreće, izmoreni napornim buljenjem u zaslone, u beskrajnoj satnici, uvjereni u misionarsku zadaću podučavanja puka. Prijenosni panoi kao slova A, s po radom na stranama, istaknutog naziva djela a neupadljivog imena autora. Izložbu prati časopis Čovjek i prostor, kao pristali katalog. Žetva ovogod bi dobra, unatoč bujajućem kubizmu. Nagradu za životno djelo “Viktor Kovačić” dobi Ivan Prtenjak, aktivan u Belgiji. Ovo je svojevrsni presedan, jer se djelatnost naših arhitekta koji žive i rade vani ignorira, osim eventualno bečkih. Nagradu „Viktor Kovačić“ za ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva dobi moj školski kolega Igor Franić i Tin Sven Franić, za SEECEL Centar, a Vanja Rister i Ana Martinčić Vareško za kompleks studentskog doma Sveučilišta u Dubrovniku. Nagrada „Drago Galić“ za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture pripade uredu “Ivanišin.Kabashi.Arhitekti“, Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi i Iva Ivas, za dubrovačku Villu u pogledu te Hrvoju Njiriću i Iskri Filipović za rekonstrukciju i dogradnju kuće u Petrovoj 140. Nagradu „Bernardo Bernardi“ za najinterier:  Vjekoslav Gašparović za  Utvrdu Petrapilosa te Damir Gamulin i Antun Sevšek za postav izložbe „Ako tebe zaboravim…-Holokaust u Hrvatskoj 1941.-1945./Zadnje odredište Auschwitz“. Nagradu „Neven Šegvić“ za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad osvoji Jelena Skorup Juračić za knjigu „Atomizirani hotel – novi tip hotelske arhitekture u revitalizaciji grada ili krajolika“ i Tamara Bjažić Klarin za knjigu  „’Za novi, ljepši Zagreb!’ – Arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba, 1918. – 1941.“. Osim  navedene izložbe, otvorena je i izložba „Vila Zagorje – povijest zagrebačke bele hiže na Prekrižju“. Prikazuje: crteže, nacrte, fotografije i arhivsku građu o Vili Zagorje iz HDA, Hrv.muzeja arh. HAZU i Zbirke Richter u MSU-u Zagreb. Prikazan je i novi postav Južnog salona Ureda predsjednika, s dizajnerskim radovima Prostorie i Grupe,  umjetnika: J. Dobrović, E. Schubert, D. Jurića, S. Vujičića i I. Franke. Izložbu organiziraše UHA i MSU, pod pokroviteljstvom Predsjednika Republike Zorana Milanovića, o 60. godina nagrade „Viktor Kovačić“. Omogućen je vođeni razgled izložbe i široj javnosti, uz registraciju preko UHA-e. Time i vrh države odškrinu vrata. Vilu Zagorje na Pantovčaku 241. građenu za Tita projektiraše arh. Vjenceslav Richter i Kazimir Ostrogović iz biroa “Centar 51” od 1963.-1965..g. Prizemlje uredi Richter, a kat Daša Crnković i Božica Ostrogović. Svoj obol su dali arhitekti: Milan Čanković, Nebojša Weiner, Maja Šah-Radović, Olga Koržinek, pejzažne arhitektice Angela Rotkvić i Silvana Seissel, Ljubo Iveta, statičar Sergije Kolobov. Richterov rukopis lako se čita u spoju arhitekture i interiera. Izričaj sukladan Novim tendencijama, vidljiv na drvenom  stropu nadstrešnice i prizmi iz bojanog stakla ulaza, kazetiranog stropa, lampama, slikama K.Hegedušića i M. Stančića… Prekrasne su parketne intarzije, kružne i geometrijske. Izabrani arhitekti bijahu ideološki pogodni, u službi totalitarnog sustava u koji su vjerovali. Imali smo jugokomunističku monarhiju, s doživotnim kraljem, bez pedigrea, koji je mantrao o radnom narodu, socijalističkoj revoluciji, samoupravljanju, bratstvu  i jedinstvu, nesvrstanima i dekolonizaciji, dok se vozao u Rolls Royceu s carom Haileom Selassijem i odavao razuzdanim zabavama, na grbači radnog naroda, raspolažući desetcima čuvanih rezidencija, Plavim vlakom, Boeingom i Galebom, provodeći gro vremena na Brionima, s cigarom.

Osim Galeba, bogomolje sekte titoista, vila je spomenik sinergijskih pokreta: jugopartizanskog i moderne. Oba imaju svoje svece, sedam sekretara SKOJ-a i velikane moderne, tema referata i doktorata. Sudjelovanje na godišnjoj izložbi je skupo, po 500kn  izložak, plus članarina UHA-i, 400kn. Likovni umjetnici izlažu u uglavnom besplatno. Arhitekti se ne smiju reklamirati, a izložbe su oblik prezentacije i promocije. Lijepo je na svoj način biti na vrhu države, samo tu radove arhitekata vidi suženi broj ljudi, i percepcija arhitekata kao izoliranog elitističkog svijeta je ovim pregalačkim pothvatom pojačana, umjesto serviranja narodu, kako to recimo čini moj otac, printovima slika na ceradi, na ogradi Tehničkog muzeja, koje vide svi prolaznici, htjeli ne htjeli. Arhitektura nije samo ispunjenje želja privatnih naručitelja, nego i res publica, podložna ocjeni javnosti. Sudeći prema prikazanim radovima na godišnjoj izložbi eppur si muove. Hrvatski arhitekti su sve bolji. Pitanje je jesu li ih investori kadri pratiti. Stvar je u zȏru, sposobnosti prostorne predodžbe u glavi. Standard stvaranja realističnih sličica svjedoči o napretku tehnologije, ali i izumiranju skica, olovke u ruci i tromosti publike, ogrezle o konzumaciju na serviranom tanjuru, pred širokim ekranom.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp