Ako ste imalo slični meni, vjerojatno ste se barem nekad u životu zapitali – koji je smisao?

Ne mislim pritom na one teške trenutke u kojima potonemo u neke svoje mračne dubine, kad nam se čini kao da se čitav svijet urotio protiv nas, kad nam ništa ne ide, pa se pitamo – čemu sve ovo uopće? Ima i takvih trenutaka, ali to nas samo život testira. Provjerava od čega smo sazdani. Lomi nas tamo gdje smo najslabiji kako bismo iz toga izašli još jači. Ugodno svakako nije. Ali je potrebno.

Ovom prigodom ipak mislim na onu urođenu potragu za smislom, pitanje koje je uvijek tu negdje, u pozadini uma. Koje nas drži pripravnima, u napetosti i iščekivanju. Zašto postojim? Koja je svrha mog života?

Postoji li univerzalni odgovor na to pitanje ili je ono duboko individualno?

Može li se uopće na njega dati suvisao odgovor?

Prvo što bismo trebali osvijestiti, ne samo zato da si olakšamo putovanje kroz život, već i stoga što je to zaista tako – u tom putovanju i u tom preispitivanju nismo sami. Iako se često osjećamo samima, jer zapravo u ključnim trenucima, kada se život lomi, kada se život i smrt sastaju – i jesmo sami – kroz čitavo to putovanje ipak nismo sami. Jer… putnika je puno i posvuda su oko nas. I, zato je dobro sjetiti se da nismo sami čak ni onda kada nam se čini da jesmo.

Možda i ta spoznaja krije dio odgovora. Jer,  kada shvatimo i prihvatimo da se i drugi, baš kao i mi sami, preispituju, da prolaze kroz iste ili slične životne dileme, brodolome, da su suočeni s istim ili sličnim teškim odlukama i njihovim posljedicama, stvari dobivaju neku drugačiju dimenziju, zar ne? Jer onda, ako mi je nekad teško, znam da nisam sam. Teško je i drugima. Ako moramo donijeti tešku odluku, a nismo sigurni hoće li ona biti ispravna za nas, možemo pronaći utjehu u činjenici da se i drugi nose sa sličnim izazovima.

Zapravo često hodamo i prolazimo jedni pored drugih, a začahureni u sebe. Kad nas netko pita kako smo, odgovaramo s – „Dobro je, kako je kod tebe?“; „Ide, gura se.“ Ispod tih kurtoaznih odgovora leži čitava jedna skrivena santa leda.

Kad razmišljam o smislu života, sve mi se više čini kako to nije pitanje s jednoznačnim i brzim odgovorom. Da je takvo, već bi odavno bilo dešifrirano i odgovor bi bio zapisan u nekom životnom udžbeniku.

Nekako se čini kao da se smisao svačijeg života otkriva vremenom. I nikad nije jednoznačan. Imamo obitelji, najčešće više njih. Jedna u koju smo rođeni, druga koju stvaramo sami. Treća, rodbina. Četvrta, obitelj prijatelja s kojima nas život spaja i povezuje.

Tu su i profesionalne ambicije, postignuća i posrnuća. Poslovni izazovi, uspjesi i neuspjesi.

Je li naš život ostvaren onoliko koliko je ispunjen? Možda. A možda i ne. Nečiji život može biti ispunjen kroz jednu ili dvije velike uloge koju ima. Npr. kao roditelj i kao vrhunski sportaš. Ili kao volonterka u lokalnoj udruzi čije joj je djelovanje blisko srcu. A netko može imati naizgled krcat život, a opet se osjećati nezadovoljno i neispunjeno.

Ono do čega u konačnici želim doći je jedan možda i ključan dio mozaika potrage za smislom života. A to je istina.

U Evanđelju po Ivanu 8:32, Isus je navodno rekao – „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“.

U usporedbi s drugim bićima oko sebe, čovjek je relativno kompleksno biće. U toj svojoj kompleksnosti, ali i suočen s kompleksnim društvenim normama, kao i svojim neposrednim životnim okruženjem i njegovim okolnostima, čini se kao da je ponekad prisiljen glumiti. Barem djelomično biti ono što nije. I to mi se čini kao jedan od važnijih izazova s kojima se u životu mora suočiti. Kako ne glumiti, kako biti iskren prema sebi i svijetu koji ga okružuje?

To može zvučati jednostavno, ali ne znači da je jednostavno ostvarivo. Ponekad čak niti ne znamo biti iskreni prema sebi, a kamoli nešto više od toga. Što zapravo želim? Što zapravo osjećam? Što zapravo želim postići? Ako uspijemo doći do tih odgovora – do toga što nam zapravo naše unutarnje biće govori – bit ćemo korak bliži smislu svoga života.

Za to je potrebna određena doza hrabrosti, ali ta malena hrabrost koju traženje odgovora na ova pitanja zahtijeva ništa je u usporedbi s iskonskim zadovoljstvom koje pronalazak tih odgovora pruža. A pruža nam smjernice za ispunjen i balansiran život. Jer, kad slijedimo želje svog srca, dobivamo upravo to.

Trebamo biti dobri prema sebi. Imati razumijevanja prema svojoj individualnosti, ne osuđivati se zbog svojih posebnosti. Prihvatiti se onakvima kakvi jesmo i prihvatiti želje našeg srca kao smisao svog života. Imajući pritom na umu da će to barem dijelu osoba iz naše neposredne blizine djelovati suludo. Nelogično, pogrešno.

Ali zapitajmo se, želimo li svoj život proživjeti onako kako nas srce vuče ili onako kako netko drugi misli da bismo trebali?