Probajmo se sjetiti nečega čega se teško itko može sjetiti, ali nečega što jednostavno svi mi znamo. Naša prva komunikacija pri dolasku na ovaj svijet počinje dodirom. Ne možemo se sjetiti, znam. No, dodir ima svoju memoriju. On nam sam svaki puta iznova pomaže da se sjetimo njegove važnosti. U atmosferi sveopćeg otuđenja često zaboravljamo koliko je važan jedan “običan” dodir, podcjenjujući njegovu neobičnu moć da u trenu stavi osmijeh na naše lice i ispuni naše srce toplinom. Potrebni smo jedni drugima. Ne dozvolimo suvremenim vidljivim i nevidljivim zidovima da nam oduzmu pravo na nešto tako važno kao što je upravo dodir.

Opijena važnošću dodira, nedavno sam napisala: “Dodirnimo jedni druge s ljubavlju i svako će ljudsko lice biti nasmijano. Dodirnimo našim dobrim djelima srce svijeta i svijet će napokon biti sretan.” Zašto ovdje pišem baš o dodiru? Zato što ga smatram važnim. Zato što je naša primordijalna komunikacija osjetilima postala naša svakodnevica u digitalnom svijetu futurističke prapovijesti. Budućnost je stigla. Dotičući se nevidljivim digitalnim prstima, zaboravili smo na dodire naših ruku u stvarnom svijetu.

Sresti ćemo putem života mnoge ljude. I svatko će nam od njih govoriti o nečemu vrlo važnom što bismo valjali štovati. Ako dobro naćulimo uši, ubrzo ćemo shvatiti da će nam baš svatko dati neku svoju definiciju važnosti koju će vjerojatno opravdati njezinom univerzalnošću. No, postoji li uopće univerzalna važnost? I, ako postoji – zašto i u ime koga i čega se

krasi tom univerzalnom etiketom koja često može biti varljiva? I, zašto bi svima bila nametnuta neka sveopća važnost nekih vrijednosti koje su možda vrlo upitne? Pitam se – zašto bismo morali vjerovati nametnutim važnostima? I, sretna sam što se mogu to pitati. To pravo – da propitkujem sve ono što nam se nameće ispunjava me posebnom radošću.

Svakome je od nas važno nešto drugo. I, tko ima pravo nekome govoriti o tome što je važno, a što ne? Medijska detoksikacija nudi nam neviđeni odmor od svega nametnuto nam važnog. Nismo svi isti, niti možemo biti. Naša raznovrsnost je naše najveće bogatstvo. Nismo dužni robovati masovnoj indoktrinaciji.

Komocija uspavane mase sve više me zabrinjava. Zona komfora nije to što mislimo da jest. Ona nam se samo čini ugodnom, jer u toj zoni uljuljani poslušno slijedimo važnosti koje se nameću masama. Zona komfora je zona masovnih važnosti. Jesmo li u toj zoni i mi? Upitajmo se to svakog dana. Izlazak iz tzv. “zone komfora” je itekako moguć. On je samo za jednu našu misao udaljen od realizacije. Kada misao postaje odluka, odluka postaje djelo i sloboda nam postaje bar malo bliža doli trenutak prije te misli.

U posljednje vrijeme uživam u šetnjama prirodom koja me opušta. Uživam u društvu s neopterećenim prijateljima s kojima me je život spojio i koji su potpuno neovisni od bilo kakvih nametnutih nam tema od strane onih koji se bave propagiranjem poželjnog (čitaj: podobnog) načina razmišljanja. Mnogi su umovi danas pod lokotom nametnutih nam važnosti jer podobnošću čuvaju svoju egzistenciju.

Sloboda je danas samo nemoćan krik koji biva riječ na ekranu koji glumi papir. Ekrani su ti koji danas kradu najviše naše pozornosti. Na njima ili bolje reći u njima, svatko od nas pronalazi jedan dio sebe i neke svoje važnosti. Preselili smo naše živote u te ekrane koji naprosto usisavaju svu našu energiju trgujući neprestano sveopćim i osobnim važnostima.

Važnost bilo čega vrlo je osobna stvar svakog čovjeka. Barem bi tako trebalo biti. Ne savjetujmo niti ne osuđujmo nikoga prije no što smo živjeli život te osobe. Nitko od nas nije i ne može biti nitko drugi doli on osobno. I, nitko ne zna kako je živjeti u tuđim cipelama. Zato, vježbajmo prihvaćanje ljudi. Znajmo prihvatiti ljude takvima kakvi jesu. Znajmo poštivati svačije granice i prioritete i očekujmo to isto zauzvrat.

Tek kada prihvatimo svačiju važnost, možemo razumjeti i svačiju istinu. Ne idemo svi istim putem. I, to je dobro. Svačija je sreća drugačija. Svatko zna zašto je tu i što ga ispunjava i čini sretnim. Nitko to ne može znati bolje od nas samih. Važno je znati prepoznati trenutak koji nam oduzima pravo na važnost onoga što je naša osobna važnost, a još više onaj trenutak koji nas vraća svemu onome što je nama važno. U traženju naših važnosti moramo biti nemilosrdni.

Još uvijek ima vremena. Još nije kasno da svatko od nas potrči putem svojih osobnih prioriteta, pa makar to bilo i protivno normama ustaljenih prioriteta. Ako znamo koji su naši prioriteti i što nam je u životu važno, krenimo putem naših osobnih važnosti što god netko mislio o tome. Naš život postaje ispunjen kada pozorno osluškujemo svoje srce i kada nas mišljenja drugih ljudi ne dotiču.

Razmislimo o tome tko su ljudi do kojih nam je stalo i kojima je stalo do nas i njegujmo odnose s njima. Nazovimo nekoga tko je vrijedan naše pozornosti i našeg vremena još danas. Učinimo to odmah sada, ne odlažimo to za sutra ili kasnije, jer kad tad to “kasnije” može postati nikad zbog čega ćemo poslije žaliti. Sjećam se jako dobro svakog opraštanja od mojih pokojnih bake i djeda. Nikada nisam otišla od njih bez poljupca, zagrljaja i bez da sam im rekla koliko ih volim.

Svaki naš susret bio je ispunjen ljubavlju. Nikada ne znamo kada će neki naš susret s nama dragim ljudima biti i onaj posljednji. Budimo stoga sretni što smo se jutrom probudili i što je pred nama novi dan pun novih izazova i bezbrojnih mogućnosti. Život zna i može biti predivan. Često je to upravo naša odluka. Znam, zna biti i okrutan. Nažalost. Ali, nismo sami i to je ono što nas tješi. Ta okrutnost života, kao i njegova ljepota događaju se svima nama. Zato, sjetimo se zašto smo tu i znajmo razabrati važno od nevažnog.

Dođe tako dan kada ti postane svejedno za neke stvari zbog kojih bi još jučer možda izgubio živce. Dođe tako taj čaroban dan kada odjednom zašutiš o stvarima o kojima si još do jučer s nekim žustro raspravljao, misleći da tako mijenjaš svijet.

Ni sam ne znaš ni kako je, ni kada došao taj dan tvoje ugodne rezigniranosti i neviđenog mira, onog iz čije perspektive već dosta toga znaš, praveći se da ne znaš baš ništa, jer si želiš malo priuštiti luksuz neznanja. Iznad glave postaviš znak upitnika. U oči smjestiš dva mirna jezera. Usta zatvoriš i pustiš ljude da ti pričaju svoje priče, znajući svoj put kojim želiš ići. Svojim mirom puštaš nemirne da krenu na svoj put. Dan je to u kojem odjednom postaješ svjesniji da je tvoj život samo tvoj. Život. Jedan i jedini. Otkucaj srca. Otkucaj sata. Da. Tvoj život tvoj je jedini dom. U njega smještaš sve svoje važnosti i pišeš neku svoju priču. U njega puštaš one ljude uz koje ništa nije važnije od svakog životnog trenutka koji želi osjetiti tvoj unutarnji mir. Poklanjaš mir svakome i očekuješ isto zauzvrat. Volim taj dan i drago mi je da je došao. Dan pomirbe sa životom kojeg želim živjeti, jer znam koliko mi je važan.

Svi trenuci našega života zauvijek ostaju dio nas i čine nas onakvima kakvi smo danas. Svaki od tih trenutaka jedan je vrijedan i važan kamenčić mozaika našega životnog puta bez kojeg taj put ne bi bio isti i bez kojega naši današnji prioriteti ne bi bili ti koji jesu. Sređivanje nama dragih uspomena zna biti zabavno i vratiti nas u neka divna i bezbrižna vremena, približiti nam drage trenutke iz vremeplova našega života i sjetiti nas na sve ono lijepo što živi u nama i na tako poseban način stavlja osmijeh na naša lica, podsjećajući nas na sve naše zaboravljene važnosti od kojih neke možda još uvijek spavaju u nama, čekajući da ih ponovno probudimo.

Važno je znati otkuda dolazimo, kako bismo znali zašto smo tu gdje jesmo i u kojem smjeru idemo. Život je važan. U toj priči našega života ne smijemo niti na sekundu biti posvećeni nevažnostima. Jer, sjetimo se – u tijeku je nešto vrlo važno. Upravo je u tijeku naš život koji nema reprizu. Svaki otkucaj našeg srca vrijedi više od ičega. Ne banalizirajmo niti jedan trenutak, već se sjetimo koliko je važan i neprocjenjivo vrijedan.