Znate zašto, primjerice, nestaje socijaldemokracija u svijetu, Europi i kod nas? Odgovor neću tražiti u problemima u kojima se nalazi naša domaća socijaldemokracija, jer bi me to odvelo na put bez povratka. Odgovor je dat u komentaru portala engleskog dnevnog lista Daily Mirror. Jednostavan je. Socijaldemokracija – ovaj put ”u liku i djelu” Laburističke stranke i njenih čelnika – nestaje, jer nestaje općenito rad (labour) kao takav. I to govori medij koji je upravo i poznat po povijesnoj  podršci – Laburističkoj stranci.

Nestaju i nestajat će uslijed invazivnog uvođenja umjetne inteligencije (AI) sadašnja radna mjesta, nestaju glasači, nestaje tako razlog postojanja socijaldemokratskih političkih struktura svih vrsta. Njihovi se nekadašnji glasači značajnim dijelom prelijevaju u gnijezdo Zelenih i ponešto ”alternativaca” ovisno o osobnim preferencijama birača. Kako u hladnoj Engleskoj, tako i u nešto toplijoj Hrvatskoj.

Što više obećavaš – manje si vjerodostojan

Političke stranačke formacije i s lijeva i desna i inače u posljednjih desetak – petnaestak godina bilježe pad tradicionalnog članstva. Široke i počesto prenapuhane političke programske platforme sve manje zanimaju pučanstvo i njihovo članstvo. Posljedica je to iliti zaključak koji proizlazi iz poznate nam premise: ”Što više obećavaš – manje si vjerodostojan.”

Ruku na srce – ako želiš da te razumiju – iskomuniciraj najviše tri ključne stvari. I ako te izaberu – upri sve svoje snage da te tri obećane stvari i ostvariš. To je suština. Ostalo su pusta obećanja ili kako to slikovito kažu u susjednoj nam Bosni, citiram, ”šuplje priče”.

Neargumentirana obećanja pretendenata na vlast značajnim dijelom iniciraju sami mediji, koji im, uslijed želje da budu u očima svojih čitatelja i gledatelja ”borci za pravdu” pod svaku cijenu, u čemu nerijetko pretjeruju, ugrožavajući pri tom počesto i temeljne ljudske slobode, postavljaju bujice nesuvislih pitanja za sva moguća područja aktivnosti. Tipa: ”Što ćete napraviti tu i tu kada dođete na vlast?” na što upitani kandidati, uhvaćeni u zamku kao ptice na ljepilom namazanu daščicu u krletki, daju manje ili više nesuvisle odgovore u formi isforsiranog ”faula u napadu”.

Jer, većina njih, osim onih koji su u tom trenutku na vlasti, ne poznaju uopće financijske izvore iz kojih će se na brzinu obećano i ostvariti.

U tom trenutku kandidati ne žele ili još bolje, ne mogu shvatiti, shvatiti da svijet ne počinje njihovim dolaskom na vlast, niti još manje završava – njihovim odlaskom.

”La Divina Commedia (Božanstvena komedija),” rekao bi talijanski pjesnik Dante Alighieri. Zanimljivo  je da je Dante nazvao svoje djelo isprva samo Commedia,  a talijanski pisac Giovanni Boccaccio ga je, dodajući atribut Divina, konačno preimenovao u La Divina Commedia.

Riječ je kao što znamo o alegorijskoj slici zemaljskog svijeta i njegove pokvarenosti prikazanoj putovanjem čovjeka kroz Pakao, Čistilište i Raj. Djelo nastalo u ranom početku 14. stoljeća nije ni danas nimalo izgubilo na svojoj sadržajnoj aktualnosti. Tehnologije i formati se mijenjaju ”sve u šesnaest”, ali ljudska duša uvijek ostaje ista. Nesavršena.

Era velike Transformacije

Vjerojatno će se većina sadašnjih stranaka lijeve i desne provenijencije postupno transformirati u političke ili još bolje rečeno jednokratne sociološke platforme ili pokrete koji će izrastati radi ostvarenja jednog jedinog cilja, kako na razini neke države, tako i regije ili grada. Posebno grada.

Od borbe za humaniju urbanizaciju ili pak očuvanje nekog od prorijeđenih prirodnih resursa.

Sjetimo se zanimljive procjene Jacquesa Attalia, profesora ekonomskih znanosti, autora tridesetak knjiga, romana, kazališnih komada, kolumnista, svojevremeno predsjednika konzultantskog društva za nove tehnologije, osnivača međunarodne organizacije za borbu protiv siromaštva, ali i savjetnika francuskog predsjednika  Françoisa Mitterranda o izrastanju gradova u entitete s obilježjem države u svojoj poznatoj knjizi ”Kratka povijest budućnosti” iz 2006. godine, odnosno prije petnaest godina. To je i razumljivo, u gradovima ostvarujemo majoritet svojih potreba i želja. U stotinama gradova živjet će više ljudi nego u stotinama država.

Attalie tako već 2006. opisuje kraj američkog carstva, transformaciju vremena u robu, procese hipernadzora i potom samonadzora, kraj slobode u ime slobode u novom okruženju hipercarstva i hipernomada.

U biti vanjski svijet zaista više nije isti, makar nam je to još uvijek teško priznati. Covid-19 je naletio i uletio više kao katalizator ili još bolje rečeno kao detonator onog Neumitnog ili Novog Različitog. Različitog od svega do sada viđenog. Stoga i ovaj osvrt nije napisan radi rasprave o političkim strankama i njihovim političkim doktrinama, već o nastajanju Novog društva u Novom Različitom, putem sve globalnijih kulturoloških, društvenih i naravno – komunikacijskih platformi.

Poznati futurist Gerd Leonhard najavljuje u razdoblju sadašnje totalne nesigurnosti i to u narednih desetak godina eru Velike Transformacije (Great Transformation) s pet velikih agenata promjene (game changer-a). To su redom Big Tech – Big Media – Big State – Big Health – Big Green, koji otvaraju prostor za nove industrije, odnosno nove poslove.

Da ne bi bilo zabune, game changer Big State odnosi se u Gerdovom slučaju na pojam – The United States of Europe.

Nova povijesna prijelomnica

Značajan dio ovakvih promišljanja utjelovljen je u inicijativi vrlo zanimljivog i slikovitog naziva ”The Fork in the Road Project ” (” Projekt Vilica u Putu”), koju je Gerd pokrenuo na svjetskoj razini sa dvojicom drugih istomišljenika i inicijatora. To su David Houle, globalno poznati futurist i pisac te Glen Hiemstra, ekspert i savjetnik za trendove o željenoj budućnosti (preferred future) te tehnički savjetnik za televizijske programe o budućnosti.

Pojam “Vilica u Putu ’’ metafora je temeljena na izrazu za “trenutak u životu ili povijesti koji odlučuje kada je potreban izbor između predstavljenih opcija, a kad se jednom napravi izbor, ne može se više vratiti natrag’’.  Autorstvo pojma potpisuje mislilac, dizajner i futurist R. Buckminster Fuller, koji je opisao ovaj ključni trenutak u povijesti u više knjiga.

Između ostalog već 1969. godine, dakle prije čak pedesetak godina, u knjizi  “Utopija ili zaborav: izgledi za čovječanstvo”, pojašnjavajući: “Hoće li to biti Utopija ili Zaborav usmjeriti  će touch-and-go štafeta  neizvjesna do zadnjeg trenutka. Čovječanstvo je na završnom ispitu da li će se kvalificirati za nastavak u Svemiru ili ne.”

Fuller je time poslao jasnu poruku da je ljudska vrsta ušla u odlučujuće desetljeće u možda najvećoj i najmonumentalnijoj prijelomnici naše dosadašnje povijesti.

Sadašnja inicijativa ”The Fork in the Road Project” usmjerena je na četiri ključna pravca:

1. Suočavanje s klimatskom krizom kako bi se ljudi i sav život mogli dalje razvijati;
2. Dizajniranje novih ekonomskih i političkih okvira i to na održivim načelima;
3. Upravljanje eksponencijalnim znanstvenim i tehnološkim napretkom; te
4. Upravljanje poboljšanjem čovjekova života, dugovječnošću i uređivanjem ljudskog genoma radi daljnjeg napretka ljudske vrste uz pažljivo praćenje i razmatranje svih posljedica u ovom procesu.

Na povijesno prvom međunarodnom virtualnom i inauguracijskom okupljanju ove platforme 13.5.2021., na kojem sam sudjelovao zajedno sa stotinjak sudionika, uz Gerda Leonharda kao domaćina, govorili su Brenda Cooper o ulozi science fiction-a kao vizionarskog alata, David Houle o sučeljavanju sa klimatskom krizom, Bronwyn Willimas o ponovnom pisanju društvenog ugovora  te marketinški guru Philip Kotler  o tome da li je svjetski kapitalizam spreman za nordijski tip kapitalizma.

Zanimljiv je bio Kotler, koji ne prestaje s radom i u poznim godinama. Čovjek, od kojeg smo desetljećima upijali strukturirane pristupe modernom marketingu i koji je u 2021. godini dogurao sa svojim suradnicima Hermawanom Kartajayaom i Iwanom Setiawanom do knjige Marketing 5.0, jasno je upozorio da trebamo, citiram, „bolju verziju kapitalizma u novom tipu ekonomske demokracije tj. dobrog života za sve građane“. Prostor za ostvarenje željenog omogućuje „kapitalizam dionika“ (stakeholder capitalism) umjesto „kapitalizma dioničara“ (shareholder capitalism)  u okruženju „prosvjećenog konzumerizma“ (enlightened consumerism), uz korisnu spoznaju da takav pristup dionicima od strane dioničara donosi u konačnici veći profit nego prije.

Gdje je tu uloga industrije stvaranja i isporuka sadržaja? Cehovski gledano, naša je struka relativno slabo reagirala na ove izazove. Umjesto da znalački stvaramo novo održivo okruženje novih društveno-korisnih vrijednosti za sve nas i dalje prodajemo dubiozni modus vivendi tipa „dolce vita“ šezdesetih i u „dorađenoj“ formi krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Znate ono – nasmijane i lepršave curice i dečki, brzi automobili, „partijanje, ludiranje i ostale đinđe“, brzopotezni laki komunikacijski gegovi i tako dalje i šire.

Prazno, prazno, i – opet prazno!

Vrijeme je stoga da se vratimo svom komunikacijskom iskonu – od potreba novog okruženja (context) kako bismo došli do novog sadržaja (content) iz kojeg nastaje nova komunikacija s novim setom iskrenih vrijednosti (communication with new value proposition).

Kolegice i kolege, još jednom, osvijestimo se. Nestaje priroda, odnosno naš planet, nestaje rad kakav smo do sada poznavali, a time i ljudi oko nas koje smo kao takve znali, a mi i dalje „partijamo“ na glazbu orkestra sa Titanica, koji tone.

Pridružite se potpisom

 Ah da, ako želite dobro sebi, svojim najmilijima i generacijama koje dolaze, na za sada našem jedinom planetu Zemlju, poduprite i potpišite

The Fork in The Road Project Manifesto.

https://forkintheroadproject.com/manifesto/

Ja sam to učinio.