Što Bog želi?


Svi smo svjedoci toga da je nešto veoma moćno kreiralo prirodu u kojoj živimo. Ta priroda vrlo je kompleksna, logična, funkcionalna, racionalna, lijepa i harmonična. To nam govori da je neka visoko razvijena sila koju mi ne možemo pojmiti kreirala svijet. Prihvatio sam da se ta sila zove Bog. Bog je kreirao dobar svijet. Bog zasigurno želi da i ljudi žive dobro, ali ljudi odstupaju od njegove volje.

Neki pojedinci su tvrdili da su primili poruke od Boga i prenosili su ljudima njegovu volju. Tako su nastale religije. Prema njihovim riječima, religije sadrže antičku mudrost koja donosi dobro ljudima i stoga oni tvrde da prenose volju Boga. Ali zašto poruke Boga sadrže samo znanje iz vremena kada su religije nastale? Zašto, na primjer, Bog kao svemogući i sveznajući nije rekao nešto više o našem svijetu kojeg je prema Bibliji napravio za šest dana?

Ili možda najvažnije, zašto Bog nije rekao svojim poslanicima kako da izgrade dobro društvo? Da li nedovoljno znanje koje dolazi iz Biblije govori da su božji kuriri izmislili poruke Boga ili njegove poruke nisu mogli dovoljno dobro razumjeti? S obzirom na to da su različiti ljudi primali različite poruke od Boga, za očekivati je bilo da formiraju različite religije. Ali Bog zasigurno nije slao različite poruke različitim religijama, on zasigurno nije obmanjivao ljude.

Osim toga, opseg materijala koji je unesen u religijske knjige je jako obuhvatan, ali ne i efikasan u definiranju dobrog društva. Bog nije nekakav tamo brbljavac, on je kao što vidimo, izuzetno efikasan kreator, što znači da bi njegove poruke morale biti učinkovite. S druge strane, u religijskim knjigama postoji mnoštvo poruka koje su u suprotnosti s mudrošću i koje kao takve ne mogu donijeti dobro društvu. Takve poruke zasigurno ne mogu biti poslane od Boga.

Većina religija prisiljava ljude da poslušno slijede njihov nauk. Bog sigurno ne želi prisiljavati ljude na bilo što jer prisila ne može donijeti dobro. Moć nad ljudima je potreba duhovno nerazvijenih ljudi. Moć nad ljudima je privilegija koja donosi zlo. Ta moć stvara glupost, pohlepu, mržnju, destrukciju, ratove i pakao na zemlji.

To nema ništa zajedničko s voljom Boga. S time u vezi, religije koje prisiljavaju ljude na sljedbu, izravno se konfrontiraju s Božjom voljom. Bogu ne treba moć nad ljudima. On je daleko iznad takve potrebe. Prije bih rekao da su njegove želje usmjerene ka tome, da izgradimo skladno i harmonično društvo, bez klanjanja lažnim autoritetima.

 Zašto ne bismo mogli pretpostaviti da je među onima koji su pisali religiozne knjige bilo i takvih koji su željeli ostvariti moć nad ljudima? Kad vidite današnje religijske propovjednike kako lako improviziraju stihove Biblije da bi ostvarili intelektualnu nadmoć nad nama, možemo zaključiti da su to s istim ciljem sasvim sigurno činili i neki pisci religioznih knjiga.

Ti ljudi su u religiozne knjige unosili ideje koje nemaju nikakve veze s voljom Boga. Tako su nastale kontradikcije. U Bibliji. Na primjer: Šesta božja zapovijed kaže: “Ne ubij”, a Isus Krist, božji sin, je prema Luki(19:27) rekao: “A moje neprijatelje – one koji me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima.” Ovakve stvari zasigurno su imale utjecaj u sprječavanju ispravnog razvoja društva.

Kada se dotaknem pitanja vječnoga života, ja ne odbacujem mogućnost da vječni život postoji zato što nemam nikakav dokaz da ne postoji, iako je moja predodžba o njemu sasvim drugačija od one religijske, i prije bih rekao da se radi o nekoj vrsti reinkarnacije. Tijelo umire, a duh se rađa u novom obliku. No, to je također subjektivno gledanje.

Ali, kao i uvijek, postavio sam samome sebi pitanje – da li je vječni život poželjan, pa makar to bilo samo u duhovnom obliku? Zakoni fizike negiraju vječnost materije, pa ne dozvoljavaju vječni materijalni život.

Kršćanstvo nam, pak, nameće nauku, da vječni život nužno mora biti dobar. Na tu nauku, najčešće se vežu oni koji nisu u potpunosti slobodni, koji žive u strahu i nisu u stanju zadovoljiti svoje životne potrebe. I tu nema prevelike razlike između autoriteta i sljedbenika.

Narcisoidni autoriteti imaju potrebu ostvariti nadmoć u društvu pa su robovi svojih megalomanskih ideja koje ne mogu ostvariti. Ljudi koji žive pod patronom autoriteta i bespogovorno ih slijede, također ne mogu zadovoljiti svoje potrebe. I jedni i drugi ne žive dobro i boje se smrti jer osjećaju da nisu proživjeli svoj život dovoljno dobro. Vjerujem da je to glavni razlog zašto im treba vjera u puno bolji i vječni život na Nebu.

Ljudi koji žive u slobodi, odgovorno prema svom životu i prirodi koja ih okružuje, žive život u svojoj punini. Takvi ljudi se ne boje smrti jer su spoznali da su življenjem ispunili svoja životna očekivanja. Njima smrt donosi slobodu u najširem smislu jer im praktički ništa više od toga niti ne treba.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp