Podjele nas ne vode nikamo


Imam samo jedan problem i on me već godinama košta puno toga u životu, a posebno u odnosima s okolinom. Kako u privatnom, poslovnom tako i u javnom životu. Mene ne možete, a ja se ni ne dam svrstati niti na jednu stranu i teško me shvatiti dok sami ne osjetite neke stvari na vlastitoj koži. Primjera radi. Jednostavno ne znam i ne mogu zatvoriti oči pred nepravdom, slikama pred očima u kojima vidim glave mojih sugrađana u kontejnerima i činjenici da se ne mogu pomiriti s tim da uopće postoje neke glupe podjele. Ne mogu se pomiriti s nametanjem bilo koje vrste, a to radimo iz dana u dan. Namećemo svoje ideologije, svoje istine, mrzimo sve što nije na našoj liniji i ne libimo se vrijeđati na nivou koji prelazi sve granice pristojnog ponašanja i dobrog odgoja koje smo izgubili negdje po putu, a siguran sam da ga je većina ipak imala kada smo napuštali roditelje i stvarali svoje obitelji.

Ne mogu se pomiriti s činjenicom da je u ovoj zemlji važnije da vrh politike komentira rezultate Eurosonga u trenutku dok je Hrvatska na petom mjestu po stopi siromaštva u Europi?! Hrvatska u kojoj bi zapravo svaki Hrvat koji želi raditi morao imati posao i morao imati mogućnost zadovoljiti osnovne životne potrebe. Čisto informacije radi siromaštvo se definira kao nemogućnost zadovoljavanja nekih osnovnih potreba. Najveći dio siromašnih u Hrvatskoj čine umirovljenici iako se dobna granica onih koje siromaštvo pogađa sve više spušta. Kada upozorim na to u svojim javnim istupima i kažem da hitno moramo učiniti sve kako bi ojačali najslabije u ovom društvu ili kada uporno zagovaram da se politike okrenu odblokiravanju i izbavljanju hrvatskih građana iz dužničkog ropstva pod motom: “Građani prije ekonomije i profita, jer ako nema građana onda nema niti ekonomije niti profita”, onda sam socijalista i sanjar koji ne razumije o čemu priča, a protiv poduzetnika i poduzetništva iako sam i sam poduzetnik 31 godinu.

Kada napišem da nije reforma potezati novce iz EU, zaduživati se, a pritom taj novac trošiti na poticaje samo zbog friziranja statistike i za zadovoljavanje i otimačine ortačke klike, a ne na razvojne projekte i poticanje proizvodnje i poduzetništva koje može stvoriti dodanu vrijednost, ili kada kritiziram sindikate u Hrvatskoj, onda sam bešćutni poduzetnik koji mrzi radnike i gleda samo kako bi njemu bilo bolje. Pritom sam naravno neprijatelj i poduzetnicima i radnicima i – naravno političkim elitama, a svi zajedno misle da sam zapravo samopromotor, željan neke pažnje i medijskih nastupa?! Ovo zadnje mi je nakon 17 godina u medijima posebno smiješno. U nedostatku argumenata potežu se razni “argumenti” iz dobro obaviještenih izvora. Pa tako možemo pročitati da što ja uopće imam pisati o Hrvatskoj kada sam iz tamo neke Afrike, neki DJ, TV voditelj, kao da nisam u Hrvatskoj 54 od 55 godina života i kao da nisam u business-u čak i prije prvog dana samostalnosti Hrvatske, a Andyjevih 5 min slave sam konzumirao već s 15 godina.

Nemam namjeru ovdje pisati svoj CV, jer doći će i vrijeme za to, a onda ćete saznati mnoge stvari koje sigurno niste znali o meni. To će biti dan kada ću konačno moći objasniti da sve ovo što radim nije pusto tipkanje i koje su “više sile” u igri od prvog dana kada sam se uopće usudio napisati prvu kritiku vladajućih struktura i političkih elita, jasno i glasno, pod mojim vlastitim imenom i prezimenom, dok su mnogi šutjeli i pitali se što mi to treba u trenutku kada mjesečno zarađujem godišnju plaću prosječnog Hrvata i na to uredno plaćam sve poreze i prireze. Sve sam to stavio na kocku samo iz jednog razloga. Previše ljudi oko mene jednostavno nije vidjelo da te od svega do ničega dijeli jedan potres, jedan gubitak posla i nedostatak empatije za one koji u tom trenutku nemaju, a uvijek može doći trenutak da ni sam nemaš. Nije to najgore što ti se može dogoditi. Gore je razboljeti se, ostati bez obitelji i iskrene ljubavi.

Hrvatska je trenutno peta po stopi siromaštva u Europi, mnogi ne vide što se događa iza ugla i što nam se sve još sprema, ali odgovorno tvrdim da pravi i veliki problem slijedi nakon završetka ove krize, jer služimo jednoj agendi, financijskim lobijima i stvaramo nove robove, umjesto da se okrenemo vlastitim potencijalima koje imamo, natjeramo se da ih maksimalno iskoristimo i natjeramo se da konačno počnemo brinuti prvo o svojim građanima, a tek onda da tako ojačani sjedimo za stolom u EU i ne glumimo neku važnost, već da imamo stvarnu moć pregovaranja. To se neće dogoditi dok svatko vuče na svoju stranu i dok više od 50% ljudi još uvijek ne izlazi ne izbore i još uvijek misle da se sve ovo njih ne tiče. Komfor je zeznuta stvar kada se na njega navikneš, ali još je gore kada ti netko izmakne fotelju u kojoj udobno sjediš i fućka ti se živo kako živi netko pored tebe dok ti premijer i predsjednik komentiraju Eurosong. Tik tok…tik tok..tik tok..

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp