Dublji smisao


Ako u životu ne pronađemo dublji smisao, zapet ćemo na početnim stepenicama i trošiti svoju predivnu životnu energiju na stvari koje je nemoguće zadržati u oblicima koje zamišljamo jer se oblici mijenjaju. I to se ne može izbjeći.

Ako u životu ne pronađemo dublji smisao, nastojat ćemo imati kontrolu nad izvanjskim bićima, stvarima i pojavama, a što će nas toliko iscrpljivati na nivou duše da će s vremenom iz nas nestati ona predivna iskra života koja nas vodi i pokazuje nam put.

Sve čega ćemo tada biti svjesni biti će vezanost za vanjske oblike s kojima ćemo se toliko čvrsto identificirati da će naše cijelo životno raspoloženje ovisiti o tome kako se ti oblici kreću ili manifestiraju.

Čovjek koji je pronašao dublji smisao uživa u oblicima, a bez da se za njih veže. To znači da je u potpunosti otpustio kontrolu i lebdi kroz vanjsku realnost bez da se poistovjećuje s njom. Samo tada može uroniti u slobodu za kojom toliko čezne.

Rečeno jednostavnijim jezikom, ako nismo zaronili u sebe i spoznali dublji smisao, kao ni to da se život odvija iznutra prema van, a ne izvana prema unutra, robovat ćemo životu, umjesto da ga živimo.

Naučit ćemo modele ponašanja i imati različita lica. Jedno za kućno izdanje, drugo za javnost, treće za ogorčenost, četvrto za radost, peto za tugu i tako dalje. Sva će se ta lica izmjenjivati ovisno o vanjskim okolnostima.

Ako se nađemo u situaciji koju naš um tumači kao ugrožavajuću ili poražavajuću po nas, odmah ćemo staviti masku u skladu s tim. Isto tako, ako vanjska okolnost pokazuje nešto što naš um tumači podržavajućim za nas, stavit ćemo masku odobravanja ili radosti. No, to su samo maske. Naša duboka, unutarnja priroda je nepromjenjiva. Ona ne podliježe igri izvana. Recimo, ako uzmemo spoznaju lijepe žene koja dolazi iz središta njenog srca.

Takva žena zna da je lijepa samim svojim čistim postojanjem. Ona može uroniti u neki oblik poput pripadajuće odjeće, šminke i drugog, no to neće utjecati na njenu spoznaju o ljepoti sebe same. Kao što na njenu ljepotu neće utjecati ni vanjski faktori. Ona će znati da je jednako lijepa i ako je nekad svladaju umor i suze, ako nitko izvana ne odobri njenu ljepotu ili je mahom svi odobravaju. Isto je sa svim drugim u životu.

Kad nam se život odvija iznutra prema van, mi mu se prepuštamo s povjerenjem. Naši se otpori tope jedan po jedan. Kontrola popušta. Nesigurnosti nestaju. S našeg se bića ljušti jedan po jedan sloj moranja i nezadovoljstva. Postajemo lakši, korak nam se usporava, lice nam poprima svjetlosni trag, a grč s njega nestaje. Tada shvaćamo da smo dijete na proputovanju svemirom. Odjednom nam pada kamen sa srca koji smo toliko dugo nosili. Puštamo uže kojim držimo život. I Bog odahne. Pa nas uzdigne. U neopisiva prostranstva ljubavi i slobode. Hvala, najveći Živote!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp