Istina o Ježevoj kućici Branka Ćopića


(Problemi ne postoje zato da bi ih se riješilo nego da se pomoću njih stvara iluzija rada na rješavanju problema)

 

Ovo je nastavak priče o osobi koja je davno već deložirana iz svoje kuće. Inače sama priča nije nimalo drukčija od priča i sudbina tisuća drugih koji su iz ovih ili onih razloga morali napustiti svoje domove, danas bismo rekli nekretnine. No, ova je priča (pa bi takav možda mogao biti i nastavak) i medijski interesantna jer je riječ o vlasniku kuće čija je ljubav prema vlastitom domu dospjela i u pjesmu i donedavno širena sustavom obrazovanja kao metafora vjere u prirodni poredak Šume.

Slučaj je opjevan perom  Branka Ćopića, pisca koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata često boravio u Šumi i koji je baš zbog toga dobro poznavao karakterne osobine pojedinih stanovnika Šume. Branko je međutim bio toliko promućuran da je odmah prepoznao u kojem se smjeru kreće Šuma. Morali su mu zabraniti bavljenje ozbiljnim stvarima kao što je pisanje o ozbiljnim stvarima. Zbog toga je u trenucima depresije Branko znao reći  da je ‘administrativno sproveden u carstvo dječjih priča’. 

Ovo je dakle nastavak priče o, većini je poznato,  Ježevoj kućici, priči koja završava idiličnom slikom Ježa koji se sretno i zadovoljno šeće šumom (jer su šumski moćnici neslavno  skončali u šumskim okršajima). Vjerojatno je Branko nešto tako priželjkivao.   Nadao da će duh i poredak Šume biti sačuvani. Napisao je Branko takav kraj vjerujući u demokratski potencijal stanovnika šume. Nije se dovoljno osvrtao na kritike svog dugačkog jezika i promjene ponašanja glavnih aktera zajednice (koji su se kleli u ono što su pokušavali uništiti). Branko je dakle sanjao da su moćnici skončali. Zaboravio je da se u ‘vječnom vraćanju istog’, u tom krugu života, poraženi često vraćaju.

U svakom slučaju, sretno doba opjevane ljubavi prema vlastitom domu perom narodskog, duhovitog, britkog i satiričkog – Branka Ćopića – nije dugo trajalo. Nasljednici i rodbina Vuka, Medvjeda, Lisice  i Divlje Svinje željeli su vratiti poljuljani ugled svoje okrutne važnosti, a usput i osvetiti se Ježu. Tko jednom osjeti moć  govorila je šumska Sova – taj je izgubljen za ljepotu, dobro i istinu, a tko ne zna što su ljepota, dobro i istina , uvijek će se iznova boriti za dolazak na poziciju moći.

Priča dakle, nažalost, ima i svoj tužan nastavak. O njemu Branko nije saznao ništa jer se iz ‘carstva dječjih priča’ jednog dana, s jednog od beogradskih mostova – bacio u smrt. Nakon Brankove smrti nitko više nije branio Ježurku Ježa.  

Pukao je glas da je Ježurka Ježić dobio, nesrazmjerno veliku ulogu u predstavljanju Šume, te da je u njegovoj ljubavi prema vlastitom domu bilo i neke neprirodne odanosti prema prirodnom poretku. To je shvaćeno kao opasna ideologija koja je one koji su željni moći, nekorektno sprečavala u njihovim poslovima.

Oduzeti Ježu njegovu kućicu nije se moglo a da se ne pobune svi stanovnici šume (kad su jednake, životinje su solidarnije nego kad se podijele u stališe). Lisica, Vuk, Divlja Svinja i Medvjed i ne znajući što rade počeli su šumom širiti priču o depresivnom štivu Branka Ćopića koje Šumu ne prikazuje u pravom svjetlu i koje je kao takvo – čista ideologija.  

Četveročlana banda redovito se okupljala na mjestima gdje druge životinje nisu smjele doći, a u njihove ljetne kampove nitko nikada nije smio ni zaviriti. Pa ipak sva ta bogatstva i sva moć morala je biti zakulisnom, nekom vrstom privida i tajne, a to četveročlanoj bandi nije nikako odgovaralo. Vuk je htio da ga se svi otvoreno i slobodno plaše; Medvjed je smatrao da ga kao generala na poštuju koliko je propisano, a Divlja je Svinja iz dana u dan tražila sve strože mjere za stanovnike šume koji su se toliko razularili da su čak počeli i kritizirati i satirički ismijavati – baš njih.

No tko zna da li bi se išta dogodilo da do Lukave Lije nije došao glas kako su u nekim drugim šumama (gdje med i mlijeko teku potocima) na sasvim drukčiji način uredili odnose između stanovnika šume. Lija je proučila ta strana iskustva, informirala je Vuka, Divlju Svinju i Medvjeda (bez kojih ništa ne bi mogla provesti u djelo) i pripremila takozvani ‘paket mjera’ (tako je nazvala svoje odluke uz pomoć kojih je ova četveročlana banda trebala zavladati šumom).

Da se nešto čudno događa Jež je shvatio kad mu je  jedno jutro iz torbe poštara zeca iskočilo rješenje u kojemu je pisalo da mu se, zbog neplaćanja pričuve za nekretninu u kojoj živi. te naraslih kamata, nekretnina u kojoj živi – oduzima.

Ježu je naravno bilo čudno. Mislio je da je to neka greška ali su slična pisma počela redovito dolaziti.  U početku se Ježić nije previše osvrtao na takva rješenja, no kako je vrijeme prolazilo sve je više mladih vukova u zategnutim uniformama i s nekim čudnim oznakama na glavama dolazilo i tražilo od njega da se iseli iz svoje nekretnine.

Po šumi se počelo pričati da su i neke druge životinje u sličnoj nevolji jer se ispostavilo da nisu na vrijeme plaćale neke račune za neke nikad nekorištene usluge, no i to je bilo dovoljno da zakonodavna vlast šume donese rješenja da se  njihova imovina ovrši. Objašnjenje je bilo da se Šuma mora urediti.

Jež je pokušao saznati kako se i zašto ono što je pripadalo svima odjednom pretvorilo u vlasništvo nekolicine i kakvo je to uređenje šume ako će stanovnici  morati napuštati staništa koja su naslijedili još od svojih predaka. No izgleda da pomoći nije bilo. Mladi vukovi bili su sve agresivniji, a njihovi prijeteći urlici sve uvjerljiviji.

„Sam ne mogu ništa – mislio je Jež – ali ne mogu niti s drugima“, zaključio je nakon što se uvjerio da su vukovi uz pomoć divljih svinja rastjerali svaki skup na kojemu bi stanovnici šume htjeli razgovarati o novonastaloj situaciji.

Jedne se večeri odlučio ne zaspati i dočekati Sovu. Za nju se govorilo da jako pametna, pa čak i mudra i da bi možda mogla imati neko rješenje. Pun nade čekao je cijelu noć i dočekao je pred jutro. No Sova je samo huknula, rekla da je to jako veliki problem, da je prekasno za njegovo rješavanje… i otišla spavati. 

Ježić se obratio i pčelama, ali one su bile generalno u lošem stanju jer im je Medvjed krao sve što proizvedu. Pčele su doslovce padale po poljima zaprašenim nekim čudnim bojnim otrovom, a dijelom i od umora od svakodnevnog sizifovskog posla. Njihov trutovski sindikat nije se htio miješati u Ježurkine priče jer je imao previše svojih  problema s maticom.

Pojavila se i jedna stranka u šumi koja je voljela igrati performans koji se sastojao u tome da životinje naprave zid od svojih tijela i tako spriječe deložaciju. Nažalost pokazalo se kao i u svim ostalim slučajevima da problemi ne postoje zato da bi se riješili nego da budu dobar povod za narcističko umnažanje vlastitog ega.

Bilo kako bilo, četveročlana banda Ježeve kućice iz dana u dan bila je sve moćnija, bogatija, beskrupuloznija, bezobraznija, neosjetljivija, pohlepnija, nemoralnija, stroža, neumoljivija, nepopustljivija i bahatija. Te su karakterne osobine nazvali prilagodbom vlastitih psihologija na kapitalističku orijentaciju Šume, a nekad i ‘promjenom paradigme’. (U njihovom je programu naime pisalo da kapitalizam treba razvijati sve dok se cijela Šuma ne eksploatira, a samim tim i nestane).

Vidjevši sve to Ježurka Ježić je i sam pao u depresiju.

I nije dugo izdržao.

Jedno jutro, nakon još jedne neprospavane noći, sjedeći ispred kućice iz koje je izbačen, Ježurka je još jednom pročitao Ježevu kućicu (da se prisjeti lijepih vremena), a onda ustao, posljednji put naoštrio svoje bodlje i uputio se prema – Brankovom mostu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp