Često razmišljam o tome kako u moru ljudi prepoznati možemo samo nekoga koga već odavno poznajemo, nekoga s kime se je naša duša već ranije susretala, putujući kroz vjekove i s kime će se nastaviti susretati i u budućnosti. Dok sanjamo nekoga, taj netko negdje na ovome svijetu sanja nas. A, onda jednoga dana ljubav tiho dođe i blagoslovi naše živote. Tada svi mi poželimo sakriti se od svijeta u nekom kutku svemira i zauvijek ostati tamo. Daleko od svih. Tada kao da i svijet može nestati, jer mi tako bezbrižno nestajemo u njemu. Tada i vrijeme nestaje jer želimo da je svaki trenutak vječnost. Zagrljaji nikada nisu dovoljno dugi. Ni dani. Ni noći. Sve tako kratko traje, dok se kupamo u slapovima vječnosti. Psi tragači traže te, traže tvoju sreću. A ti se pitaš – svijete, imam li pravo na malo sunca? Na malo snova? Na neki svoj život? Na ljubav? I, svakoga tko ti želi skinuti osmijeh s lica poželiš upitati: “Zar ti moj osmijeh toliko smeta?”

Nikada mi to neće biti jasno – to da nekome može smetati nečija sreća. Nema li taj netko pametnijeg posla, poput neke svoje sreće? Lijepo je sanjati, ali još je ljepše živjeti snove, zar ne? To najbolje radimo s nama srodnim dušama, kada zajedno s njima oživljavamo naše zajedničke snove. Kada osjetiš da snovi mogu postati stvarnost, od toga dana više ništa nije i ne može biti isto.

Ako kažeš – volim te, malo je. Ako kažeš nešto obično i već toliko puta rečeno poput – fališ mi, nije dovoljno, jer odjednom više ne postoji ni verbalni, ni figurativni opis svih onih osjećaja koji nas obuzimaju, a koje obično stavljamo pod isti nazivnik nazivajući ih – ljubavlju… No, više je to od ljubavi. To je nešto neizrecivo što jedino naše duše razumiju. To je prepoznavanje na koje ne možemo utjecati. To su poljupci naših duša. Ne pitaju one nas za mišljenje dok se ljube kroz vjekove. Bile su tu prije nas. Eto ih. Tu su i sada. Došle su na tren pokazati nam lice vječnosti. I, da. Ne brinimo se za njih. Bit će one tu i poslije nas. A, sada dok su još tu u nama, pobrinimo se za njih i njihovu sreću. Učinimo to mi. Zapravo, pomognimo našim dušama da budu sretne. Poslušajmo njihov glas. Onaj unutarnji glas u svakome od nas. Glas naših duša. Ako to ne učinimo mi, ako se sami ne pobrinemo za sreću naših duša, učinit će to netko drugi. Želimo li to?

Što reći o ljudima koji se pojave u našem životu kako bi brinuli o našoj duši? Jesu li došli u pravom trenutku? Jesu li došli kada smo ih najviše trebali? Ili u trenutku kada ih uopće ne trebamo? Malo sam ironična. Razmišljajući o dušobrižnicima, priznajem da su mi iz godine u godinu sve više smiješni. To nisu ljudi koji bi ti stvarno pomogli u nekim životno važnim situacijama, ali bi rado zabadali nos u tvoj život, dijeleći ti savjete za koje ih nitko nije pitao. To su ljudi koji obično bolje od nas znaju što je dobro ili nije dobro za nas. Najviše ih nervira sreća na našem licu, jer nije to ta sreća za koju su oni mislili da bi nam pristajala. O, ne. Kada vide sreću na našem licu, reći će nam da smo se prevarili, da smo u zabludi i da ne idemo pravim putem. Jer, naravno, oni bolje od nas znaju kako bi trebala izgledati naša sreća.

Netko tko nepozvan zabada nos u tuđe živote o kojima ne zna baš ništa pojavi se uvijek niotkuda u obliku nekog tobožnjeg dušobrižnika i preplavi te svojom iznenadnom ljubavlju i brigom, a ti se pitaš – gdje si bio dok je u mome životu grmjelo i sijevalo? Gdje si bio kada mi je najviše trebalo da se netko pobrine za moju dušu? Nigdje.

Eto dušobrižnika sada kada ih nisam uopće zvala u moj život. Ima ih svakim danom sve više i više. Brinu za mene. Jako me vole. Nisam ni  znala koliko sam voljena. To sam saznala tek onda kada se  moja duša sama pobrinula za sebe.

Da, moja je duša sada dobro. Moje tijelo također joj se pridružuje. Hvala na pitanju. Dobro smo. I moja duša, i moje tijelo, i moje srce i ja. Dušobrižnici su zakasnili pokvariti moju sreću koja živi u svakom mom novom koraku. Želim tu sreću. Želim da svaki moj korak bude oplemenjen osmijehom. Učinit ću sve za to. Jer to zaslužujem, kao i svaki čovjek. Zaslužujem biti sretna i svakoga dana sebi to govorim. Zaslužujem sreću. I, da, ja sam ta koja najbolje zna kako moja sreća izgleda. Ne treba mi nitko drugi objašnjavati što je to dobro ili nije dobro za mene.

Zabadala i zlobnike možeš ignorirati tek onda kada upoznaš blizinu smrti. Tek onda kada shvatiš da sve može nestati u trenu. Pa tako i ti. Od tog trenutka sve se mijenja. I više ništa nije isto. Imala sam takav trenutak prije dvije godine. Podrazumijeva se – bilo me je strah. Mislila sam da je svemu došao kraj. Nisam mogla doći do zraka. Ali, prepustila sam se svemu što mora biti. Lebdjela sam između “biti” i “ne biti”. Od tog mog ponovnog rođenja sve gledam nekim novim očima. I ljude i situacije. I, danas sam zahvalna životu na tom važnom uvidu.

Smiješan mi je ovaj krhki svijet koji se još uvijek pita – je li važnije imati ili biti. U krivu je svatko tko se to pita, jer „biti ili ne biti“ još je uvijek jedino važno pitanje koje nam život svakoga dana postavlja. Shakespeare je bio u pravu u vremenu ispred vremena.

Naše su duše eterične prolaznice kroz prostor i vrijeme. One najbolje same znaju kada su dobro ili nisu. Ne trebaju im dušobrižnička podbadanja. Dušobrižnici ne brinu o našim dušama, nego ih samo ometaju u hvatanju frekvencije njihovih snova. Ne dozvolimo nikome da nas omete u hvatanju naših frekvencija. Ostanimo na svojoj stanici i uživajmo u glazbi koju naše srce voli.

Uživajmo u predivnim trenucima i dragim nam ljudima s kojima se međusobno iscjeljujemo, puneći jedni drugima baterije. Krenimo u smjeru naših prioriteta, jer vremena je svakim danom sve manje. Sve ono nevažno znajmo ostaviti po strani. Imajmo u glavi jedan imaginaran pješčani sat. Svako zrnce njegova pijeska jedan je životni trenutak koji će već u sljedećoj sekundi zauvijek otići u nepovrat. Korak po korak. Jedino tako možemo živjeti život. Stepenice možemo preskakati samo u igri. Životne stepenice ne možemo. Njih svladavamo jednu po jednu. Kao i lekcije koje moramo naučiti na putovanju zvanom Život.

Interesantno je to – kada bi ti stvarno dobro došla ta briga o tvojoj duši, ona izostaje, a kada se duša sama pobrine za sebe i svoj mir, svi se za nju zabrinu. Sve dok jesmo tu gdje jesmo, dobro je. Baš svaki dan slavim život. Želim osjetiti što to znači “biti”. Jer jedino tako ću u miru moći jednoga dana “ne biti”. I, neću se bojati.

Čudno je to. Nešto čega se toliko bojimo može nam zapravo biti poticaj za stvaralaštvo, za ljubav, za sve ono što još želimo postići, za sve snove koje želimo ostvariti. Nešto sablasno i mračno kao što je smrt, najveće je buđenje koje čovjek može iskusiti. Doista je tako, blizina smrti najveći je poticaj za dobar i kvalitetan život. Bila sam tamo. Bila sam blizu toga kraja, blizu te tame i nepovratnog ponora. Mislila sam da je to to. Ali, na svu sreću, nije bio kraj, već jedan novi početak, jednog novog života i nove mene kakvu još do tada nisam poznavala. Bila je ta nova Elia u meni, ali nije znala kako da mi kaže da je tu i da će ostati tu te da zajedno možemo ostvariti baš sve. 

Ponekad je dobro sjetiti se naših prošlih dana, sjetiti se kakvi smo bili nekada, o čemu smo sanjali, o čemu smo u nekom prošlom trenutku razmišljali. Ponekad naš pogled u prošlost nije puko osvrtanje, već povratak sebi i onome što doista jesmo, našoj autentičnosti. Koliko god se kroz život mijenjamo, nešto u nama uvijek ostaje isto. Svijet oko nas i sva moguća životna iskustva često će se truditi promijeniti našu bit, ali ona će nam se uvijek vraćati na ovaj ili onaj način.

Svijeta je bilo i bit će ga. Ne brinimo previše zbog onoga što ionako ne možemo mijenjati. Osvrnimo se na naše prošle dane te se vratimo ovom današnjem koji još traje i recimo samima sebi: dobro je. I, bit će dobro, ako mi tako odlučimo. Naša autentičnost je naš najbolji štit od bilo koga i bilo čega što nas ometa u življenju naše priče u našoj režiji.

Stavimo osmijeh na lice i nastavimo svoj galop kroz preriju života. Svladavajmo izazove s lakoćom i onda kada nam se čini da je teško. Događat će nam se situacija po situacija. Kako ćemo plivati kroz more raznih ovozemaljskih situacija? Prihvaćanje je ovdje jako bitno. Prihvaćanje bilo kakve ovozemaljske situacije. Kada ih naučimo prihvaćati kao nešto prizemno i prolazno, lakše ćemo ih mirno moći svladavati eteričnom lakoćom kojom vjetar prolazi kroz grane. Samo smireno prođimo kroz sve njih.

Ne ometajmo životno putovanje naših duša nekim prizemnim temama. Nije bitno ono izvana, već ono iznutra. Naša reakcija je jedina važna. Naš unutarnji mir je jedini konj kojeg trebamo uzjahati i znati ukrotiti. Jer, uvijek je sve što nam se događa u skladu s tim kako mi odlučimo reagirati na to što se događa. S ratnicima željnim borbe, borimo se mirnoćom. S ratnicima ljubavi – razvijajmo kvalitetne odnose. Fokusirajmo se na ono bitno – na sigurno, mirno i sretno putovanje naših duša. Sve drugo može i ne mora biti. Sve drugo je nebitno. Neka je nama i našim dušama sretan put…