Kada danas pogledate hrvatsku političku scenu, morate se ozbiljno zabrinuti. Izgleda da demokratska javnost nikada veću nemoć nije imala. Kult ličnosti jednog čovjeka i potpuna kontrola medija potpuno su uništile demokraciju.
Nemoć demokratske javnosti da se odupre totalitarizmu potječe, prema mome mišljenju, ne toliko iz same snage totalitarnog režima, koji je tragikomičan u svom političkom obliku, niti, pak, iz slabosti demokratskog potencijala samog naroda, nego iz jednostavne činjenice da su građani izgubili povjerenje u sve političke aktere, nikome više ne vjeruju jer na političkom tržištu ne vide nikoga kome bi mogli ukazati svoje povjerenje.
Jednostavno, sve dosadašnje vlasti izigrale su njihovo povjerenje, nadanja i očekivanja, pa su se građani razočarali i potpuno povukli. Apatija i beznađe zamrznuli su energiju građana za boljim životom i pozitivnim promjenama u društvu.
Nikada veća energija građana da sudjeluje u obnovi društvenih vrijednosti ugrožene zajednice nije postojala kao tog sada već davnog 3. siječnja 2000. – te godine, kada je prevareni narod jedva dočekao te parlamentarne izbore da smijeni pljačkaški Tuđmanov režim. No, umjesto pomaka na bolje, na vlast je došao Račan koji je samo nastavio tamo gdje je njegov prethodnik stao.
Nakon toga, ta čista i nagomilana energija entuzijazma uništena je u tolikoj mjeri da su kasnije pridošli Sanader, sadašnji predsjednik Milanović i premijer Plenković, doslovno mogli raditi što ih je volja, i to bez da se gotovo itko protiv toga javno pobuni.
Nikada se veće nezadovoljstvo nije osjećalo u narodu. I nikada narod nije bio jedinstveniji u saznanju da će ih ovaj sadašnji režim dovesti do potpune propasti. Ipak, unatoč svim tim saznanjima, narod još uvijek šuti jer je ponižen. Poslije svega, kada podvučemo crtu, možemo jednostavno zaključiti da građani stvarno nikada nisu živjeli bjednije i gore nego što žive danas. Nikada ljudi nisu dobili toliko uvreda i poniženja od strane režima. Nikada takva goebbelsovska manipulacija putem medija nije bila na djelu, a društvo u tolikoj mjeri ušutkano.
Ali, ipak, unatoč svemu spomenutom – još uvijek nema organizirane pobune, jer nikada veći strah i nezainteresiranost nisu postojali među ljudima. Razlog tomu leži u odsustvu svakog povjerenja u moguću promjenu sustava u kojem živimo. A, svi znamo da su promjene i te kako moguće i trebali bismo napokon početi vjerovati u njih, a ne gubiti nadu. Apatija koja je zahvatila ljude toliko je uzela maha, da nitko više nikome ne vjeruje. Ta sebičnost koja je obuzela ljude i međusobno nepovjerenje među ljudima osjeti se na svakom koraku i to ne samo u propalom i pomalo nakaradnom političkom djelovanju, nego i u svakodnevnim odnosima između ljudi.
Na taj se način i dalje nastavlja katastrofalno urušavanje našeg društva. Svi smo se povukli u sebe i samo čekamo da netko drugi napravi ono što je u zajedničkom interesu svih nas, hrvatskih građana. I tako doslovno šutke stojimo jedan do drugoga iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, čekajući da se pojavi taj netko sa čarobnim štapićem tko će riješiti sve naše probleme. Ali nema nikog drugog i trebali bismo znati da ćemo sve to morati učiniti mi sami, a vremena za takvo što gotovo da više i nema.