Dan kad je otišao Dražen


Volio sam i volim košarku, tu prekrasnu igru između dva obruča. Ne želim se sjetiti Dražena na dan kada ga se svi sjećaju, želim ga se sjetiti svaki dan. Živio sam u ulici Ivana Gorana Kovačića, doslovce iznad Saloona i starog Lokomotivinog igrališta. Obožavao sam košarku, ma to je preslaba riječ, bio sam lud za tim sportom.

Trenirao sam prvo u Ciboni, a kasnije u jednom manjem zagrebačkom klubu, koji se zvao Centar. Po cijele dane visio sam na starom Lokomotivinom igralištu, a vikendom se doslovno nisam vraćao kući niti na ručak. Digao bih se ujutro, uzeo sendvič i po cijele dane haklao.  Dolazile su i odlazile ekipe, a ja sam bio vječni inventar, dočekivao i ispraćao igrače, igrao sa svim generacijama i trudio se barem jedan promil biti sličan Draženu.

Ne znam zašto i ne znam kako, ali tog sam čovjeka doživljavao kao vlastitog brata. Na to isto igralište ljeti bi dolazila trenirati Cibona. Ona njezina najjača postava, da sad ne nabrajam imena, jer svi su bili tu, s Draženom na čelu. Jedino kada nisam haklao, bilo je vrijeme kad su oni trenirali, nesvjestan da se pred mojim očima stvara povijest.

Mirko im je slagao životinjske treninge, naporne, do granica izdržljivosti i nije bilo popusta ni za koga. Knego i Nakić su već znali lipsati, a Franjo je jedva izdržavao. Jedini koji je uvijek bio spreman i tjerao sam sebe, a i druge na više, jače, brže, bio je Dražen. Uvijek taj dodatni dribling, šut, akcija, polaganje. I tako jedne subote, gledao sam trening, klasično naporan, a Franjo je taj dan bio posebno umoran. Trening je završio i polako se penjao prema svlačionici, kad vikne Dražen: ‘Di ćeš Franjo?’ ‘Umoran sam idem pod tuš!’ ‘Ajde, molim te vrati se, imam ispucati još 200 trica, a ti ćeš mi vraćati lopte…’ Vratio se Franjo i dugo su njih dvojica još ostala taj dan jer nakon trica, uslijedile su još neke akcije, driblinzi, sve što je Dražen zamislio.

Osvojili su ligu prvaka, proslava je bila u Saloonu i ja sam naravno bio tamo. Popilo se ponešto, a Dražen na Coca – Coli. Kada je otkucala ponoć, samo je rekao – Vidimo se, moram ići, sutra imam trening. Takav je bio Dražen.

Tog 07. 06. 1993. godine došao sam kući, nisam slušao vijesti i našao sam baku kako plače. „Što je bilo?“ pitao sam. „Nema više Dražena“, tiho je zajecala. Stao sam, ukočio sam se, problijedio. Uslijedile su mučne slike na televiziji, sve je bilo prazno. Odjednom kao da je netko otkinuo dio moje mladosti, uživanja, skakanja, radovanja. Nastupila je tupa praznina i nevjerica. Ne, nije mi bio nitko i ništa, a bio mi je sve. Bio je zvijezda, koja je sjajila, uzor, sportaš, čovjek. Jednostavno, bio je Dražen. Život leti kapetane!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp