Kumulusi lijepog vremena

Kumulusi lijepog vremena

Meteorolozi proučavaju procese u atmosferi i utjecaje na vremenske prilike. Najčešće ih pratimo na televiziji zbog vremenske prognoze. U prognoziranju ili predviđanju vremena oni koriste složene funkcije i računalne modele. Pomoću njih dobivaju informacije o atmosferi, smjeru i brzini vjetra, temperaturi zraka, količini i vrsti naoblake i vjerojatnosti da padnu snijeg ili kiša. Nekima su ovi podaci dragocjeni za poslovanje i planiranje aktivnosti, primjerice poljoprivrednicima i onima koji putuju. Jedna moja prijateljica prema vremenskoj prognozi dogovara druženje uz kavu. „Hajde nećemo u srijedu, rekli su da će padati kiša. Bolje da se dogovorimo za petak pa da možemo fino sjesti na terasu“. Tako i ja, koja ne pratim prognozu, saznam kakvo nas vrijeme očekuje idućih dana.  

Kad sam, prije dosta godina, išla u planinarsku školu, naučili smo kako možemo pomoću oblaka predviđati vremenske (ne)prilike. Jedna od dražih vrsta oblaka bili su mi kumulusi. Mekani, zaobljeni, poput hrpica pamuka pobacanih po plavom nebu, nagovještaj su lijepog vremena. Razigrani su i vrlo brzo mijenjaju svoj izgled. Ponekad se spajaju, pa opet razdvajaju, slažu se u redove i tvore ulice oblaka. Međutim, kao što i ime kaže, cumulus humilis može od male hrpice narasti do cumulus congestus, a ovaj se pretvoriti u veliki olujni oblik – oblak cumulonimbus. I tako od nečeg malog, nježnog i bezazlenog može nastati prava olujna beštija.

Nedavno mi je Ivana ispričala kako je bila na planinarskom pohodu s grupom individualaca. Bilo je to šaroliko društvo. Među njima je bilo onih koji su se jednostavno htjeli maknuti od zgrada i asfalta i provesti nekoliko dana u drugačijem okruženju. Takva je bila Marina. Vrhunac zadovoljstva njoj nije predstavljalo to što će se popeti na svaki vrh. Njoj je bilo sasvim dobro i kad je sjela na veliki kamen u podnožju planine, izvadila iz ruksaka svoju salatu s kus-kusom i uživala u pogledu, povremeno, uz dubok udah i izdah, govoreći: „Kako je ovdje divno, baš sam to trebala…“. 

Neki su pak bili rekreativci, željni novih avantura i uvijek u potrazi za drugačijim. Možda nisu „top performeri“, ali znatiželjni su i spremni istraživati. Baš to ih je tjeralo da ulože onaj dodatan napor onda kad je postalo teško, kad su drugi odmakli, a um je počeo sve glasnije govoriti: „Odustani, pa vidiš da ne možeš dalje!“. I tada su i oni udahnuli i izdahnuli, našli još mrvicu snage i punim srcem u svom ritmu došli do cilja. Takva je bila moja Ivana.

A bilo je u toj grupi i onih koji su planinarenje shvatili vrlo ozbiljno. Možda čak i malo preozbiljno. Cilj im je bio osvojiti vrh, i još ovaj i onda onaj… Križić, kružić, još jedna pobjeda, idemo dalje. „Nabrijani“, uvijek su sve htjeli brže, bolje i više od drugih. Ako se po programu penje na četiri vrha, oni bi napustili grupu i na svoju ruku otišli i na peti. No, kad zbog vremenskih uvjeta nije bilo moguće odraditi nešto po planu, počeli su „grintati“ i nisu stali. Svi su drugi bili krivi – i vodiči, i grupa, i Marina, i takva organizacija i najradije bi da nisu ni išli na ovaj put, jer – nije bitno što su postigli, nego ono što nisu.

Što trebam učiniti kako bih bio najbolji?

Ono što je nekome brže, bolje i više, nije nužno najbolje i za nas. Slušajmo što nam naše tijelo govori, jer ono je puno informacija. Posvetimo pozornost tome što radimo tijekom dana i što se događa oko nas. Kako se osjećamo, jesmo li radosni, ljuti ili tužni? Kakve odluke donosimo kad se tako osjećamo? Što nam je potrebno kako bismo se osjećali bolje? Što trebamo promijeniti, koje navike, ponašanja ili možda okolinu, kako bismo dobili ono najbolje od sebe? Vremenom pomoću ovih opažanja možemo izrađivati vlastitu sinoptičku kartu.

„We are human beings, not human doings“

Daj sve od sebe tako što ćeš napraviti ono što je najbolje za tebe. Najčešće to znači pomaknuti granice i zakoračiti izvan zone komfora, bolje donositi odluke, postaviti ciljeve koji su ti izazovni, preuzeti odgovornost, učiti i raditi nešto novo, drugačije, više i bolje – u odnosu na to što si radio do sada. No, dati sve od sebe znači i paziti da ne postanemo psihički i fizički iscijeđeni – znati prepoznati kad smo iscrpili svoje resurse i napraviti nešto s tim. Dobra stvar je što promjena počinje s nama.

Paretov princip 80/20 nam govori kako trebamo ulagati u ono što nam je bitno. Na primjer, izbaciti 80% svojih aktivnosti koje nam daju samo 20% rezultata, uložiti svoje vrijeme u 20% ljudi/odnosa koji nam donose 80% vrijednosti /zadovoljstva ili koristiti 20% svojih vještina u 80% vremena.

Činiti više možda nije uvijek pravi odgovor. Ponekad, kako bismo dobili više, jednostavno trebamo učiniti manje. Napravite svoj računalni model i pratite što vam daje najbolje rezultate.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp