Ponekad se znam zapitati – kako je moguće da se uopće nikome ne čini da će ikada stvari krenuti na bolje? Na temelju raznih naznaka jasno mi je da je taj osjećaj beznađa zapravo globalan, a ne vezan samo uz Hrvatsku. Svi smo, da tako kažem – u istoj kaši, ma, to je jasno, mada su nas u školi učili da svijet cijelo vrijeme napreduje, da znanost napreduje, da društvo napreduje. Ali od svog tog silnog napretka, ljudi su sve zgrčeniji, uplašeniji, bolesniji, depresivniji i siromašniji. Baš čudno, zar ne?

Globalno gledano, umjesto da je sve manje, zapravo je sve više gladnih, beskućnih, bolesnih i slično. Izraženo u hladnim brojkama. Sada je već gotovo svima nama jasno da tu nikakvog napretka i nema, da je cijela ta priča o napretku jedna obična obmana i da je to zapravo nazadak. Jer – ili si sretan ili nisi, na kraju krajeva, samo se to i računa.

Dakle, kao i obično, a već i rečeno, imamo opcije odgovora: a) stvari spontano idu na gore i b) netko se silno trudi na ih usmjeri na gore. Zbog odgovora ‘B’ kod ljudi i nastaje taj sve univerzalniji i sve prisutniji i nedefinirani osjećaj stezanja obruča, narodski rečeno, osjećaj da te netko j… u zdrav mozak.

Ali da se ne bismo zavaravali, niti odgovor ‘A’ u srži nije različit. Postavimo stvari ovako: Ako svijet stalno ide na gore po pitanju sreće za njegove stanovnike, onda znači da su vladajuće garniture, društveni sustavi i njihovi misaoni obrasci koji upravljaju svijetom potpuno nesposobni i potpuno pogrešni.

A opet, dio ljudi nažalost još uvijek latentno očekuje i potajno vjeruje da oni koji vladaju svijetom mogu smisliti neko rješenje jer stalno pričaju o nekakvom napretku. U slučaju takve vizure, zar postoji još netko tko misli da te iste garniture i sustavi mogu iznjedriti ikakvo rješenje ili neki smjer boljitka za sve ljude na svijetu? Tko još vjeruje tim pričama? Ja sigurno ne.