Moć pozitivne energije


Zajedništvo s drugim ljudima pruža nam neopisiv osjećaj sreće i zadovoljstva. U tom zajedništvu i dobrom raspoloženju koje ide ruku pod ruku s njim hranimo se osjećajem ispunjenja i unutarnjeg mira, kao i prigodom naših intimnih odnosa, fizičkih aktivnosti, slušanja omiljene nam glazbe, blagotvornog boravka u prirodi. Uživajući u kemijskim reakcijama koje se odvijaju u našem organizmu, osjećamo se sjajno. Jer, ne zaboravimo – svaki osjećaj koji nas prožima rezultat je lučenja određenih hormona. Ovdje posebno želim istaknuti hormone naših pozitivnih osjećaja, popularno zvane hormone sreće te jednako zaslužne neuroprijenosnike, a to su endokanabinoidi, dopamin, oksitocin, endorfin, neuroprijenosnik GABA, serotonin i adrenalin. Koliko volimo taj osjećaj sreće? Koliko nas ispunjava? Vjerujem da je svima nama jednako ugodan i da svatko od nas jako dobro zna kako doći do tog uzvišenog osjećaja sreće. Trebali bismo se ponekad prisjetiti da je naša sreća stvar čiste kemije koju, eto, na svu sreću – možemo sami proizvesti.

Trebali bismo svakoga dana težiti uspostavi ravnoteže u našem sustavu kako bismo u tom istom sustavu proizveli poželjne kemijske reakcije. Jer, podsjetimo, negative kemijske reakcije u našeg organizmu izazivaju sve moguće bolesti i kao takve su izuzetno opasne po sve nas. Trebali bismo zauvijek reći zbogom toksičnim ljudima i sukobima, okrenuti leđa svim mogućim lošim energijama. Trebali bismo prestati biti previše samokritični i otrčati u zagrljaj iskonskoj ljudskoj sreći, dobrim, iskrenim ljudima, energetski nam bliskim članovima obitelji i pravim prijateljima, prirodi, životinjama, dobroj glazbi, pozitivnoj energiji, pozitivnim mislima, jednom riječju – čistoj ljubavi, jer jedino to nas ispunjava, međusobno spaja i iscjeljuje. Sve što nas truje, trebali bismo zauvijek izbaciti iz svoga života, a sve što nas iscjeljuje zauvijek usvojiti kao našu svakodnevnu praksu.  

S obzirom da nismo dovoljno svjesni kemijskih reakcija našeg organizma na sve što nam se događa i što proživljavamo, lako podliježemo medijskoj manipulaciji, upuštajući se u bespredmetne političke i ideološke rasprave, sukobljavajući se oko svega i glumeći uporno u predstavi zvanoj „Društvo sukoba“. Zauvijek zavađeni i podijeljeni, jer je tako odlučio neki režiser, uporno zauzimamo neke borbene pozicije s kojih nastupamo prema drugim ljudima, kao i oni prema nama. Često se pitam – čemu sve to? Te silne rasprave o povijesti koje više nema i koja ostaje u prašnjavim knjigama, o prošlosti koje više nema, koja je naprosto prošla i završila, jednom riječju – o bilo čemu što bi nas moglo još više zavaditi i podijeliti. Sustav marljivo radi na tome da se ljudi bave poviješću kako bi ih se spriječilo da uoče stvarne probleme našeg društva kao što je, primjerice, nestanak srednjeg društvenog sloja te rađanje radikalnih društvenih razlika između pohlepnih bogataša i obespravljenih, siromašnih ljudi.

Zašto se od nas uporno traži da raspravljamo o povijesnim temama punim prašine? Zato jer se od nas očekuje da ne vidimo ono što bismo trebali vidjeti, da ne čujemo ono što bismo trebali čuti, da ne osjetimo ono što bismo trebali osjetiti. Da, ta nemilosrdna nejednakost među ljudima jedina je stvarna razlika koja iz dana u dan sve više razara ono što smo nekada nazivali društvom, a sve ostale razlike nametnute su nam od strane medija kako ne bismo vidjeli svu silinu razornosti sustava u kojem živimo. No, ono što je još tužnije je to da si i mi sami iz čiste dosade često namećemo te iste već potrošene teme, potaknuti prokušanom medijskom manipulacijom.

Kako pronaći utjehu? Kako smiriti naše strasti? Kako odustati od vjerovanja da je bolji svijet moguć, pa tako i bolje i pravednije društvo? Kako bar na trenutak zaboraviti u kakvom vremenu i okruženju živimo? Uvijek ima načina. Eto, pomislimo na čas kako je lijepo znati da svakoga dana svi mi promatramo jedno jedino ili bolje reći – isto Sunce te jedan jedini – isti Mjesec. Barem smo u tom smislu ravnopravni. Kao što netko tko ima 150 soba uvijek spava samo u jednoj, ne može, sve i kada bi to htio, ni danju promatrati više od jednog Sunca, niti noću više od jednog Mjeseca. Netko tko, pak, nema ni krov nad glavom, ima potpuno jednaka prava na Sunce i Mjesec kao i netko tko ima i puno previše krovova nad glavom. I jedan i drugi čovjek u očima neba nisu ništa ni manje ni više nego Zemljani. Neke stvari još uvijek nisu na prodaju, niti će ikada biti. I prosjak i bogataš, i sluga i gospodar, kao i općenito, svi mi ljudi na svijetu (bez obzira na naš društveni status) u jednakoj mjeri uživamo svoje pravo na nebo iznad nas. Eto, bar nešto. Zato volim nebo. Obožavam ga. U njegovu podnožju svijet je upravo onakav kakav bi trebao biti – pravedan. U podnožju neba sve smo ravnopravni. U podnožju neba, svi smo mi djeca svijeta, stanovnici Zemlje. Nebo svakoga od nas jednako voli… Nije li to predivan osjećaj? Niti jedan bogataš ne može sebi kupiti pravo na neki ekskluzivni Mjesec ili na neko posebno, luksuzno, VIP Sunce, to jednostavno nije moguće. Ni Sunce ni Mjesec nisu na prodaju. Oni su tu takvi kakvi jesu, jednako dostupni svima nama. Ne postoji niti jedna skupa loža rezervirana samo za izabrano društvo, iz koje se Sunce ili Mjesec vide ljepše i bolje. Nebo iznad nas jednako je za sve nas, kao što smo i mi ispod tog neba barem u očima tog neba jednaki. Možda je to mala i neznatna utjeha za nas kao Zemljane, ali ipak je neka utjeha, zar ne? Zašto nam to razmišljanje o mogućoj ravnopravnosti nalik onoj u očima neba, ne bi poslužilo kao poticaj za izgradnju zdravog zajedništva koje trenutno djeluje neostvarivo zbog već spomenutih razlika u našim društvenim statusima.

Zanimljivo mi je to kako ljudi uopće nisu dovoljno svjesni činjenice da su nam zajedništvo i sloga svima potrebni i da djeluju iscjeljujuće. Dokaz tome je činjenica da će ljudi uvijek pronaći neku novu temu oko koje će se svađati. Kao da nam to treba? Kao da nam društvo nije već dovoljno razoreno. Ljudima nikada dosta rasprava. Hrane se njima. Koje će teme ljudi izabrati za svoje beskrajne rasprave? Sasvim je svejedno. Kada to neće biti već potrošen Drugi svjetski rat koji u nas nikako da prestane, onda će to biti teme iz našeg svakodnevnog života. Ponekad mi dođe da ljudima koji se uporno bave Drugim svjetskim ratom kažem da svi skupa odu negdje na livadu i odmjere snage, pa nama ostalima poslije dođu javiti rezultate. Ili da otvorimo neki tematski park za sve ostrašćene ratnike i ratnice, kako bi u tom parku mogli ispucavati svoje strasti. Njihova loša energija truje ostatak društva i bilo bi dobro distancirati se od tih ljudi ako sebi želimo dobro.

Jedna od tema koja u posljednje vrijeme dominira u dijeljenju ljudi zasigurno je medijski vrlo dobro popraćena korona i brojna cjepiva protiv iste. Eto još jedne prigode za nove podjele. Ljudi kao da su jedva dočekali nove razloge za nove rasprave. Za i protiv korone, za i protiv maski, za i protiv cjepiva. Koje neviđeno i bespovratno gubljenje vremena. I, tko se uopće time bavi – dvije skupine ljudi: s jedne strane, to su oni ljudi kojima je lijepo u životu, pa se u svoje slobodno vrijeme nemaju čime drugim baviti i, s druge strane, oni ljudi koji su potpuno besposleni što svojom voljom, što voljom sustava, pa u tim temama pronalaze jedini smisao svoga postojanja. I jedni i drugi samo bespovratno gube svoje vrijeme i ništa više. Nije uopće važno smatraju li ti pojedinci koji se bave koronom da je to izmišljena bolest ili da je stvarna, već je stvar u tome da njihove rasprave ne vode nikamo, što god oni smatrali o tome. Te će teme ljudima dobro doći da se međusobno druže i podržavaju (ako pripadaju istoj ideološkoj struji) te da se potom strastveno suprotstavljaju svojim neistomišljenicima kao i u slučaju ustaša i partizana i to je sve. U tome smo izgleda prvaci – da se na bilo koji način jedni drugima suprotstavljamo. Kada to nisu već ustaljene teme, onda su to svakodnevne i medijski nam nametnute teme. Eto, sada se dijelimo i oko neke korone, oko nekih maski i nekakvih cjepiva. Kao da nemamo pametnijeg posla.

Ne pada mi na pamet ulaziti u raspravu oko bilo čega što bi u meni izazvalo negativne kemijske reakcije. Bježim od toga glavom bez obzira. Već i sama kavanska rasprava oko bilo čega mogla bi me koštati zdravlja. Ne želim to ni u kojem slučaju. Čim osjetim i najmanju trunku negativne energije, odmah se mičem od te energije i odlazim u smjeru prave, iscjeljujuće energije. To je tako jednostavno – dići se i otići iz društva koje ti ne odgovara. Zar je tako teško prekinuti telefonski razgovor s nekim tko te truje svojom negativnošću? Zar je problem blokirati nekoga tko ti je otvoreni neprijatelj ili lažni prijatelj u stvarnom životu ili na društvenim mrežama? To može učiniti svatko. Mi smo ti koji o tome odlučujemo. Mi smo ti koji odlučujemo koga ćemo ili nećemo pustiti u svoju blizinu.

Dugujemo sebi samima i našem organizmu dobru energiju, dobre vibracije i dobre ljude. Dugujemo sebi pažnju i ljubav prema vlastitom organizmu i životu. To je ono esencijalno i najbitnije od svega. Od toga sve počinje. To znači da volimo sebe i da ne dozvoljavamo nosačima bočica s otrovima da dođu u našu blizinu i zatruju naš život. Svemu što nas ne zanima,  što nas na bilo koji način truje, tišti i opterećuje recimo – zbogom zauvijek. U tim odlukama moramo biti nemilosrdni ako želimo sačuvati sebe. Ne bismo smjeli imati vremena ni za što što nas ne zanima. Vrijeme ide i svakim smo danom sve bliže kraju. Svaki je život jedan film. Na kraju svakog piše velikim slovima KRAJ. Zato, potrudimo se biti režiserima priče o našem životu, i, ne dozvolimo nikome, ni drugim ljudima, ni medijima da režiraju naše živote i da nam diktiraju naše misli i osjećaje.

Svatko od nas ima pravo na život kakav želi živjeti. Nitko osim nas ne zna kako izgleda lice naše sreće. Nitko osim nas samih ne zna kako izgleda naš mir. Naš idealan razgovor. Naše idealno društvo. Naš idealan posao i izvor prihoda. Naš idealan pogled s prozora. Naše sretno srce. Sve to znamo samo mi. A, svaki novi dan nova je prigoda za još jedan novi početak. Jedino onda kada živimo po svom, prestajemo se bojati kraja. Ne može svatko sve. Otkrij što te pokreće. I, ne, nije svatko za svakoga. Postoji netko idealan za tebe, za mene, za nju i njega, za svakoga od nas. Otkrijmo tko je to. Tko nas to pokreće? Tko nam je idealno društvo i kome smo mi idealno društvo?

Mene pokreće dobra misao, dobro djelo, pokreću me dobri ljudi, lijepo vrijeme, dobri trenuci. Pokreće me ljubav. Pokreće me pravo prijateljstvo koje je danas rijetkost, ali još uvijek postoji. Pokreće me voda. Voda je izvor života i najveća snaga. Promatrati vodu znači promatrati život. Jer sve teče. I mi. Tijek života. Prizor je to koji nas umiruje i liječi. Život je pun uspona i padova, ali on nekako uvijek nađe način da nas iznova zagrli svojom ljepotom. Voda je najčišća energija života. Voda smo mi. Prolaznost je to koja traje pred našim očima i u nama. Vječnost je to koja protječe kroz nas, podsjećajući nas da smo jedno. I voda je dobar poticaj za razvijanje naše svijesti o zajedništvu…

Ljepota života oko nas i u nama. Za to vrijedi živjeti. Za ljepotu golog života. Za te biserne trenutke beskraja. Za dan ispunjen ljubavlju. Za noć i njenu glasnu tišinu prepunu predivnih snova. Za mir i ljubav i sve ono dobro i lijepo što je medijskom manipulacijom prezentirano kao nešto sladunjavo, kao nešto što bismo trebali trendovski ismijavati, kako bismo potom nastavili raspravljali o nečemu što nas na ovaj ili onaj način razdvaja, umjesto da živimo ispunjeni ljubavlju koja nas spaja i teče kroz nas u sve dane poput bistre vode. Tijek života. Svi smo mi u tom tijeku. Sve su naše kapi tu. Nitko nije poseban i svi smo posebni. Svejedno je. Vrhunac života je drugačiji svakome od nas. I, nije važno kako izgledaju ti vrhunci. Mnogo ih je tijekom života. Važno je znamo li kako ćemo ih doseći i osjetiti duboko u sebi kada nam se dogode.

Putujući stazom zvanom Život, na sve strane nudit će nam se priče, legende, mitovi i ostale edukacijom, propagandom i medijima potpomognute poželjne misli i stavovi. No, zaboravimo na sve to i uzmimo iz vrta života ono cvijeće koje se nama sviđa i koje nama miriše, a ne ono koje se reklamira na svakom koraku. Predrasude vode u slijepu ulicu. Praznovjerja su obmane. Stereotipi su laž. Razvij svoj osjećaj za svijet u kojem živiš. Razvij svoj osjećaj za ljepotu. Njeguj svoje principe i standarde. Nikada ne gubi sebe iz unutarnjeg i vanjskog vida, jer ako izgubiš sebe, izgubio si sve. Imaj sebe u vidu u sve dane života svog. Pitaj se na svakom koraku – gdje sam ja u svemu tome?  To je ona zdrava sebičnost koja nam je potrebna kao podsjetnik da moramo voljeti sebe. Budi svoj. Nikada ne odustaj od sebe. Jer ovo je tvoj život koji se upravo odvija i sjeti se da nemaš i ne smiješ imati vremena za energije i stvari koje te se ne tiču i nemaju nikakve veze s tobom. Voli sebe. Razvij svoj odnos s prirodom i osjećaj za nju, jer si sastavni dio nje. Vjeruj tom osjećaju. Prava vjera je ono što ti u svom srcu osjećaš i što te nevidljivom rukom vodi kroz život. Prava vjera je ono u što ti vjeruješ, a ne ono u što te netko uči da moraš vjerovati. Ništa se ne mora. O mnogočemu još uvijek odlučujemo mi sami.

Pravo znanje je ono što tebe zanima i što ti voliš znati, a ne ono što ti sustav nameće. Tvoje misli su samo tvoje. Čuvaj ih. Nitko na ovome svijetu ti ne može reći što da misliš i osjećaš. Ne postoji recept za osjećaje i misli. A misli i osjećaje možemo dijeliti samo s nama bliskim ljudima. Sve ostalo je teatar u kojem prisilno sudjelujemo baš svi, jer tako je osmišljena ta predstava. Imamo OIB-e i samim time svi smo primorani glumiti u toj sustavnoj igri koja nam je nametnuta. No, ono malo slobode možemo si priuštiti, koliko god to teško danas bilo, jer svi smo zarobljeni, uhvaćeni u mrežu, zadubljeni u zaslone pokretnih i tobože pametnih telefona. Što su naši telefoni pametniji, to mi bivamo sve gluplji i ograničeniji, a nadzor nad nama sve veći i veći. Memorija naših mobilnih telefona se povećava, dok se naša osobna memorija vidno smanjuje, pa bez mobilnih telefona više ne znamo ni koji je dan, ni koliko je sati, ni kako se zovemo, bez njih smo kao bez glave, zar ne?

Jedan od luksuza kojega si svatko od nas može priuštiti danas je biti offline. Zašto bismo po cijele dane bili online, kao neki robovi – dostupni svima? To je najveća greška koju možemo napraviti i najveća usluga koju možemo učiniti vladarima našeg prostora i vremena. Biti offline danas znači biti slobodan. Offline je novo ime za slobodu, za bijeg od digitalnog stila života koji nam je nametnut. Biti offline znači uključiti vlastiti mozak i ponovno biti čovjek u punom smislu te riječi. Biti offline znači znati koliko je dva plus dva bez kalkulatora na našem pametnom telefonu. Ne bismo smjeli odustati od vlastite pameti, oslanjajući se svakim danom sve više i više na pamet naših pametnih telefona. Digitalna energija nije prirodna, umjetna je i nikada kao takva u našem organizmu neće proizvesti onu zdravu kemiju koju će u nama proizvesti stvaran život i naši kontakti uživo. Upitajmo se ponekad – idemo li u prirodu kako bismo izgradili bolji odnos s njom i uživali u svim njenim blagodatima ili u prirodu odlazimo po još jedan novi post i novi selfie s prigodnim kulisama kako bismo tu sliku objavili na društvenim mrežama? Čini mi se da su najljepše slike još uvijek one koje ostaju u nama…

Vječna borba dobra i zla i dalje će biti u tijeku. No, ne uzrujavajmo se zbog toga. Budimo na strani dobra. Kada sretnemo bilo koji oblik zla, znajmo da ga mora biti u takvim predstavama kao što je ova koja se odvija na pozornici naše planete Zemlje. Zlo u ljudima vječno će ih tjerati da učine neku pakost drugome čovjeku, da mu ukradu vrijeme i popiju energiju koja mu je potrebna za život. Bez energije nema života. A zlo je tu kako bi nas eutanaziralo, umrtvilo i učinilo nas doslovno nepokretnima za životne uzlete u kojima uživamo. Ne poklanjajmo stoga pozornost lošim situacijama i toksičnim ljudima koji uživaju u tome da su nas uspjeli izvaditi iz mira, ukrasti nam dragocjeno vrijeme i isisati iz nas životnu energiju. Znajmo da su naše vrijeme, naše raspoloženje i naša energija njihova jedina hrana i ne poklanjajmo im više tu hranu. Neka ostanu gladni.

Krenimo ususret samima sebi i našoj autentičnosti koja će nas voditi pravim, dobrim ljudima i situacijama koje zrcale s našom osobnošću. Otkrijmo magičnu moć prirodne kemije, jer to je jedina kemija koja je uistinu bitna za dobar život. Budimo na strani dobra. Činimo dobra djela. Budimo kreativni. Neka svaki naš dan bude ispunjen ljubavlju i pozitivnom energijom. Volimo sebe i svoj život. Poštujmo kemijske procese koji se odvijaju u našem organizmu i učinimo sve kako bi baš svaki trenutak našega života bio iscjeljujući, uravnotežen i blagoslovljen dobrom energijom i netko će negdje zapisati peticu u imenik koji bilježi naše ocjene u školi života. Potaknimo zdrave promjene u nama. To ćemo postići ako naučimo biti svoji i ako naučimo poticati kemiju sreće u našem organizmu, pa tako i u životu, koji će nam potom uzvratiti zdravljem.

Noć je idealna prigoda za naš razgovor sa samima sobom. Za sva ona pitanja koja žive u nama i sve one odgovore koje će nam dati naš unutarnji glas. Noću, kada sve utihne, sve glasniji bivaju glasovi naših duša. Hoćemo li ih saslušati prije sna? Trebali bismo, jer to su poruke koje vrijedi čuti. Naš unutarnji glas noću nam glasno šapuće sve ono što u buci i vrevi dana ne bismo mogli čuti. Volim noć, jer je tajanstvena i otvorena istovremeno. Sve češće mi se čini kako noć svojom glasnom tišinom o svemu zbori mnogo jasnije od zaglušujuće buke dana, oslobađajući naše duše od svega onog što im ne treba na njihovu putu u magični beskraj. Naše duše žele našu sreću. One nas mole da prepoznamo koji je najbolji put za nas. One nas vraćaju našem iskonu. One nas vraćaju prirodi. One vole našu ljudskost. Tako su jednostavne. Osjećamo li njihovu jednostavnost? One tako vole naše osmijehe i naše zajedništvo. One će nam, ako ih poslušamo, najbolje pokazati svu moć pozitivne energije koja nas u trenu spaja i ujedinjuje u podnožju vječnog neba, pružajući nam uvijek novu šansu da budemo ljudi.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp