Pojam svjesnosti (budnosti, duhovnosti) je nešto o čemu se mnogo govori i piše, no što bi to zapravo značilo i kako bi se manifestiralo unutar svakodnevnog života u koji je većina od nas uključena?
Mnogima je prva asocijacija na duhovnost neki hram, sveto učenje, slijeđenje nekog duhovnog pravca ili ideologije, posjet svetim mjestima, život u skladu s određenim načelima, čitanje literature povezane s duhovnim temama, posjet radionicama, praćenje određenih učitelja i slično.
Ako odemo korak dalje, moguće je da duhovnom osobom vidimo nekog tko se odvojio od svakodnevnice, živi na nekom udaljenom mjestu, moli, meditira i propovijeda te kao takav nema nikakvog ili ima vrlo malo doticaja sa životom koji poznaje čovjek uronjen u svakodnevnicu.
U životu sam, kao netko tko u sebi posjeduje neiscrpnu strast za istinom, iskrom živoga života i spoznajom, zavirila u mnoge sfere onoga što se smatra duhovnošću i susrela mnoga bića koja se smatraju manje ili više svjesnima (budnima, duhovnima). Neki od njih žive izolirano, u svojim svjetovima, drugi putuju i propovijedaju svoju istinu, treći su integrirani u zajednicu i slično.
No, do dana današnjeg moja se prvobitna spoznaja o svjesnom (budnom ili duhovnom) čovjeku nije promijenila. Nevezano za sve pročitane ili spoznate mudrosti i istine, čovjek koji to ne živi svakim atomom svoga bića i koji te istine nije utjelovio u svom životu nije za mene uistinu spoznao svrhu duhovnosti. Koliko je čovjek zapravo svjestan (duhovan i budan) možemo vidjeti na naizgled najobičnijim primjerima u svakodnevnici.
Takav čovjek uopće ne mora nužno čitati duhovnu literaturu niti imati potrebu o tome razgovarati, posjećivati radionice, meditirati, moliti i slično, a opet može biti toliko duhovan da jednostavno zastanete pokraj njega i vaša duša upija svaki njegov titraj i mirnoću. Takav čovjek prije svega posjeduje dvije božanske karakteristike: povjerenje i unutarnji mir. Povjerenje je nešto što mi bez imalo sumnje na prvu odaje stupanj budnosti nekog čovjeka.
Što znači imati povjerenja?
To znači biti toliko usidren u svoju božansku prirodu da znamo da se stvari oko nas odvijaju za naše najveće dobro i uslijed toga ostajemo mirni i u situacijama u kojima bi kod čovjeka koji nije svjestan (budan) um brujao, paničario te povlačio u skladu s tim niz narednih radnji koje nam crpe energiju – primjerice: stvaranje scenarija u glavi koji se mogu dogoditi, a ne događaju se tog trena, takozvanih: “što ako scenarija”, traženja sigurnosti u fizičkoj realnosti, kao na primjer da osoba na prvi blagi simptom neke bolesti trči liječniku ili se testira na nešto kako bi odmah otklonila sumnju i slično.
To su sve pokazatelji toga da nam manjka povjerenja. Unutarnji mir je također pokazatelj stupnja budnosti čovjeka. On je u neku ruku povezan i s povjerenjem, ali po meni ima i dublji, odnosno širi značaj. Unutarnji mir znači duboko prihvaćanje sebe i svijeta te odsutnost samovažnosti i prosudbe, a za sobom povlači cijelu paletu doživljaja. Osoba koja u sebi posjeduje mir, osim što ne brine oko stvari: “što ako”, nema potrebu kontrolirati i nadzirati sebe i ljude oko sebe, nema potrebu postavljati uvjete i pravila, reagira staloženo, nema naglih promjena raspoloženja i posjeduje iznimnu konstantu u energiji, a što je veliki blagoslov za nju samu i ljude oko nje.
Onaj koji nije spoznao unutarnji mir, odnosno nije se povezao sa sobom iznutra, ima česte oscilacije u ponašanju, emotivnom spektru i razini energije, a što uzrokuje to da njegovo biće nije u konstanti (flow-u, zenu, usidrenosti u sebe) i kao takvo ne može tu vibraciju prenositi ni na druge. Odnosno, biće mu drugima šalje zbunjujuće signale: čas je mirno iznutra, čas nemirno, a na što smo mi uglavnom navikli pa nam je cijela ta igra u promjeni energije postala prihvatljiva, iako je načelno vrlo iscrpljujuća.
Čovjek koji posjeduje unutarnji mir i povjerenje zna tko je i kamo ide. Poznaje svoju božansku prirodu, ali na razini ovozemaljskog iskustva preuzima u potpunosti odgovornost za svoj život. On ne dopušta da ga se stavlja u bilo kakav okvir, a kako povjerenje i mir imaju svoju vibraciju koja je veličanstveno jasna i čista, ni ne pokušavaju ga ukalupiti jer je na prvu jasno da to nije moguće. To je ujedno i blagoslov probuđenog bića. Njegova sloboda mu nadolazi prirodno, uslijed stanja njegove svijesti koje poručuje da ga nije ni moguće porobiti.
Budan čovjek promatra svijet izoštrenih osjetila. On spoznaje dublju prirodu stvari i pojava, a to se u svakodnevnici očituje tako da prepoznaje ljepotu i cijeni je, poput djeteta se čudi i divi naizgled malim stvarima: procvjetalom drvetu, šumu rijeke, okusu prvih trešanja, mirisu lipe, dječjem smijehu, dodiru životinjske dlake pod prstima, zvjezdanom nebu, izlasku sunca i slično.
On u sebi posjeduje žar igre koji se nikada ne gasi, radost i milost. Nenametljiv je jer zna da mu sve uvijek dođe što mu treba doći. Dopušta. To dopuštanje je još jedna velika karakteristika budnog čovjeka.
Postoje ljudi kojima su ove odlike urođene. S jednim od njih provodim i svoj život. Nakon svih zajedničkih godina se i dalje ne mogu načuditi osobinama koje posjeduje, a koje nije naučio kroz život, već su njegov dar s kojim je došao ovamo.
Sličan je bio i moj djed i još nekolicina ljudi koji čine moje neposredno životno iskustvo. Te su duše sveti pokazatelji kako se duhovnost živi na djelu. Kako se voli život. Dijete. Priroda. Drugo biće. Bog koji nije na nekom određenom mjestu ili pravcu, već u svakom udahu i izdahu. Kako ostati miran u svakoj situaciji. Kako ne brinuti. Kako bivati. Kako pronalaziti radost u sitnicama. Kako imati povjerenja.
Doticaj s ovakvim dušama otvara srce do neslućenih razmjera i pokazuje nam da duhovnost nije nešto apstraktno, daleko i namijenjeno samo odabranima. Ona je tu, među nama. U svakom novom jutru. U svakom dahu. U svemu. Probudi je. Probudi se.