Sjećam se tih vremena. Ljudi su popisivali ljude.  Išli su okolo i hvalili se mrežama kontakata koje su imali.  Baze podataka (koje su tada rasle u rokovnicima) bile su sredstvom pronalaženja a kasnije i kooptiranja poznanika u stranačke partije.

Partije su nazivane strankama jer je pojam partije bio potrošen. Nije mu se više vjerovalo. (Slično kako su odnosi s javnosti pokušali nadomjestiti potrošeni pojam propagande). ‘Stranka’ je zvučala nekako  modernije nego partija. Obećavala  je nove svjetove…

I dođoše ti novi svjetovi. I iznjedriše  ‘nove ljude’. Hijerarhije novih ljudi.

Sjećam se dakle tih ljudi.  Mesija do mesije. Sve sami stranački poslanici. Nositelji Objave nove političke stvarnosti. Evanđeoski otkrivatelji istine. Zagovornici političkog spasenja… Naivno sam mislio da oni žele političku moć. Poslije sam shvatio da je svima njima politika bila kulisa iza koje su mešetarili  u procesu pretvaranja društvenog vlasništva u privatno. Shvatio sam da je to ‘nešto’ što ih je tjeralo zapravo materijalnog, gotovo biološkog karaktera…

I neki moji tadašnji prijatelji trčali su na sve strane. Popisivali su ljude s kojima su se do tada samo družili. Prestajali bi biti običnim ljudima s kojima se pije kava. Postajali su stranci koji kroz nevidljive zidove dovikuju nezrele parole.

Ti moji prijatelji (i poznanici) koji su s ‘bazama podataka’ pod pazuhom uporno, poput Jehovinih svjedoka širili ljubav prema novoj demokraciji – podsjećali su me na šibicare Ponzijeve sheme.  Važno im je bilo pronaći što širu osnovu da bi privid uspješnosti  duže trajao. Svaki prevareni postajao je – članom. Svaki član dovodio je nove kandidate za prevaru.

Pa su govorili. Pa su obećavali. Pa su više obećavali. Pa je sve postalo jadno. Bilo je to doba prvobitne akumulacije stranačkog članstva. Tko skupi više – proizvest će veći višak vrijednosti i samim tim brže će napredovati u hijerarhiji.

Doba slike svijeta na balkanski način postalo je dobom svojevrsnih prodavatelja osiguranja. Slogan je bio: Osigurajte se policom političkog osiguranja. I ljudi su, zagrijani vatrom priča o novoj demokraciji  padali na istu priču.  To je vjerojatno bilo moguće jer im je obećavano da više neće biti partije, partijske stege, jednoumlja – da dolazi vrijeme slobodnog govora i demokracije.

No vrijeme je prolazilo, strasti su se stišavale, govori su postali sve neuvjerljiviji, a obećanja prozirno lažna. Dno piramide polako je shvaćalo da će brke omastiti samo vrhovi hijerarhija (kao u svakoj vrsti ponzijeve shemi). 

Danas, tri desetljeća nakon uvođenja višestranačja, teško je razlikovati stranačke ljude od partijskih. Jednako izgledaju a i zaklinju se u ista, provjerena i općeprihvaćena načela istine, demokracije, moralnog djelovanja, otvorenosti, slobode i jednakosti za sve. Dok ih gledate kroz prozor dalekovidnice svi manje više izgledaju – kao ljudi. Ali ako ih ‘zapratite’, teško da ćete među njima naći čovjeka.

Danas je relativno jednostavno shvatiti da svi ti partijski i stranački ljudi izgovaraju riječi i rečenice kojima prikrivaju svoje vlastite interese. Mi nešto čujemo. Nešto vidimo. Zaboravljamo da su ‘oči i uši  lažni svjedoci’ u svijetu tih političkih šibicara.

Pogled unatrag omogućuje realnije sagledavanje promjena koje su nastale pretvaranjem običnih ljudi u političare. Klasno i nacionalno svjesni građani Mrduše Donje počeli su, devedesetih, živjeti svoje uloge. Prestali su biti ljudi da bi postali političarima. Na putu su se negdje pogubili. Uspjeli su jedino izgraditi hijerarhije. One su im pomogle u izgradnji dvoraca sa čijih su vrhova mogli mirno promatrati ostale ‘stališe’.

Sjećajući se tako starih vremena  pomalo shvaćam da je život unesrećio te ljude. Birokratizirao je njihove duše, a moć učinio njihovom jedinom hranom. Zato mi je čudno kad ih obični ljudi, novinari, pisci, umjetnici i kulturnjaci općenito – uzmu za ozbiljno. Neozbiljno je ljude koji sebe nazivaju političarima – smatrati političarima.

No s druge strane, s (opreznom) nadom  treba gledati  na generaciju političkog aktivizma koja je dobila šansu. Preko njihovih leđa lomit će se vremena… Hoće li izdržati?