Bolujem od teške depresije. Da, ja koja se većinu vremena smijem i nastojim širiti optimizam, prikačila sam na sebe ovu dijagnozu. Baš zato što se stalno smijem, nikada nisam ni posumnjala da je moguće da imam depresiju. Učili su me da su depresivne osobe stalno tužne, bezvoljne…
Kod mene se izmjenjuju stanja kada sam izuzetno vesela, sve me zanima, ludi napadaji kreativnosti, mozak upija nova znanja, prštim od energije, zatim idu stanja u kojima čujem glas koji govori da sam nula od čovjeka, da za ništa nisam sposobna, da samo ja radim pogreške, da ništa ne vrijedim, da sam dno dna…taj glas čujem skoro svaki dan, posebno kada je posao u pitanju.
To znači da u prosjeku po dva sata radim razne vježbe u smislu tehnika disanja, opuštajuće glazbe, boravka u prirodi…sve što mogu s ograničenim financijama da dođem do realne situacije. I ne, nisam to birala…to se nakupljalo u meni tijekom one četiri godine kroz svaku odbijenicu za posao koju sam dobila i pretvorilo se u dijagnozu s kojom ratujem svaki dan. Iz nekog razloga upravo su posao i emotivni odnosi sa suprotnim spolom okidači za prethodno opisani glas.
Dakle, u poslu nisam dovoljno dobra, najgora sam, nikada neću imati veću plaću niti ću se od tate odseliti, nikad neću…ne valjam. U odnosima – krenem s nekime na običnu kavu i booom – taj s kime ideš na kavu dolazi samo da te uništi…želi te povrijediti, učinit će ti zlo jer ne valjaš kao osoba. Korona mi je poprilično “pomogla” jer nisam išla ni na kakva druženja, pa ni kave. Iskoristila sam vrijeme za ispunjenje nekih mojih sitnih želja koje mi pomažu da utišam taj glas. I ne, nemojte sada govoriti – moraš misliti pozitivno.
Čim kažete riječ moraš ili trebaš, osjetim znoj po sebi i napadaj panike jer mi netko nešto nameće i želi me uništiti zarobljivanjem. Osobe s dijagnozom nisu same izabrale takav način funkcioniranja…isto kao – ni netko tko je slomio nogu nije sam to izabrao, niti mu govorite – ajde se s tim gipsom opusti i misli pozitivno, odbaci štake i hodaj normalno. Prestanite drugačije tretirati fizičke i psihičke bolesti.
Teška depresija je bolest. Jedna od definicija kaže: “Teška depresija manifestira se kombinacijom simptoma (vidi popis simptoma) koji ometaju radnu sposobnost, učenje, spavanje, jelo i uživanje u aktivnostima koje su nam prije pričinjale zadovoljstvo. Takva teška epizoda depresije može se dogoditi samo jednom, ali uglavnom se pojavljuje više puta tijekom života.” Bolest znači da sam pod nadzorom liječnika, dvije i pol godine uzimam lijek antidepresiv. To nije isto kao kad smo ponekad lošije volje, depresivni…
U kombinaciji s mojim bolovima, vjerujte da je još gore i puno mi snage oduzima dovesti sebe u stanje “normalnijeg” funkcioniranja. Nije me ni strah ni sram potražiti stručnu pomoć niti kad si budem mogla priuštiti plaćanje privatno psihoterapije da i to napravim jer to znači da ću i na poslu imati veću produktivnost, manje strahova, veću kreativnost… Stalno mislim o poslu. Koliko god bio nesiguran, on je jedina sigurnost koju imam. Da izgubim posao, sigurna sam da bi to bio okidač da nikad više ne izađem iz kreveta. Ili…znate sve…Rane četverogodišnjeg traženja posla su toliko duboke i velike da nikako ne zarastaju. Čak osjetim kad mi se u razgovoru spomene neko poduzeće, ustanova kojoj sam slala molbu i nisam dobila odgovor, da mi se koža ježi, val hladnoće tijelom prolazi, tjera me na povraćanje.
Nedavno sam se tjedan dana budila u znoju jer sam sanjala kako dobivam otkaz. Užasno grozni snovi. Sreća pa sam toliko prisebna da sam razgovarala s ljudima u poduzeću i naišla na veliko razumijevanje. Doslovno me ljudi bolje razumiju i imaju više tolerancije za mene nego što ja imam za sebe. I to želim svakome da doživi kroz radni vijek, takva podrška ne dopušta da odustaneš.
Javno progovaram jer mi je dosta šutnje i skrivanja pod tepih. Baš zato što se premalo o ovome govori, odlučila sam uz suze sve ovo napisati. Neće mi biti lakše, no barem ćete malo shvatiti što znači ratovati s ovom “gadurom” sa sto lica koja se skriva iza osmijeha na licu.
Iz iskustva pišem, nemojte nikada osobi koja boluje od depresije govoriti sljedeće:
- Znam kako se osjećaš. Neee, nemate pojma jer ni ja često nemam pojma kako se osjećam, to se u jednom danu toliko puta promjeni da ponekad mislim da se vozim u vlaku smrti jer sam malo gore pa malo skroz dolje. Možda ste i sami imali depresiju kao dijagnozu, no kako je to bolest sa sto lica, svatko je drugačije proživljava.
- Svatko ima loših dana. Da, slažem se. Samo depresija nije dan dva, liječim se dvije i pol godine a tko zna koliko dugo se skriva u meni. To je razdoblje koje traje i može biti do kraja života. Radije recite: „Pomozi mi da shvatim kako se osjećaš.“ Nekad je bolje samo zagrliti umjesto riječi, ovisi o osobi i situaciji.
- Drugim ljudima je gore. Slažem se, samo svatko ima pravo osjećati se loše, ne možete reći nekome da se, eto, treba osjećati super jer ima ljudi kojima je još teže. S time ćete još više depresiji dati poticaj jer onda se osjećaš još manje vrijedan jer eto – može biti i gore, a ti se osjećaš loše.
- Nađi si neku zanimaciju. To znači da tjerate bolesnu osobu na nešto što ona možda trenutno ne želi. Osobno, puno bih ja toga, ali pomisao da negdje moram biti s puno ljudi, s puno buke, puno razne energije….za mene znači kao smrt. Izbjegavam velika okupljanja osim s ljudima koje poznajem i čija energija mi je ugodna. To je sada posljedica distance zbog korone i jedva čekam opet kod psihijatrice jer je to nova pojava kod mene i želim je tretirati. Ne želim se bojati ljudi niti ne ići negdje jer je tamo gomila nepoznatih ljudi.
- To je sve u tvojoj glavi. Ajde, prije nego samo pomislite na ovo – educirajte se o depresiji!!!! Ona je ozbiljna medicinska bolest i ova izjava je isto kao i da glumite nešto. Ja sam se šest mjeseci opirala ideji da imam depresiju od kada su mi to spomenuli, ismijavala sam stručnjake što su mi to rekli…ni moji nisu vjerovali dok nismo završili na psihijatriji. Tata je radikalno promijenio ponašanje lani u lipnju kada sam planirala počiniti samoubojstvo jer više nisam vidjela svrhu života pa mu je doktorica rekla:”Premlada je da biste je izgubili.” Tada je shvatio da ne lažem, nego da sam zaista bolesna i da je opaka gadura unutar mene.
- Tvoja je krivnja to što ti se događa. Nitko nije kriv što je bolestan. Sigurno osobi oboljeloj od leukemije ne govorite – to je tvoja krivnja.
- Ne smiješ se tako osjećati. Educirajte se o depresiji prije nego ovo kažete!!!!!!! Najvažnije, budite osobi prijatelj i podrška. Ako i ne znate kako pristupiti, ima masa literature koja vam može pomoći u tome i uvijek možete pitati nekoga od liječnika kako biti prijatelj osobi s dijagnozom depresije.
Stvarno budite prijatelj, nemojte biti prijatelj koji nema vremena….Vaš prijatelj je i dalje ljudsko biće i usprkos bolesti, dio ste njegovog života i zaslužuje vaše vrijeme i ljubav. Za korak naprijed, nekad je dovoljno samo da me posebni ljudi zagrle, da nađu vrijeme za mene i poslušaju me.
Nisam birala dobiti tolike odbijenice, niti sam izabrala bolest kao posljedicu svega toga. Nisam kriva što se borim s depresijom, niti sam manje čovjek kad otvoreno o tome progovaram.
Nisam ništa lošija ni bolja ako kažem da me guši okolina koja stalno nešto zahtijeva od mene, stalno nešto moram i trebam. Nekad jednostavno ne mogu. Izmučena sam od bolova i promjena raspoloženja. Da se može birati, nikada ne bi izabrala ovakav život.
Međutim, to je moj život, sretna sam jer sam još uvijek živa i idem lagano u novi dan. Bez velikih očekivanja, bez velikih životnih planova….sada je fokus na tome da budem sretna, zadovoljna i da uživam u životu i svakom trenutku.
I – puno mi znači stvarna podrška pojedinih ljudi…ona s djelima….ona prijateljstva i poznanstva u kojima osjećam da je osoba uistinu tu za mene. Nisam ovo napisala zbog lajkova ili komentara. Dva sata se borim sa suzama i emocijama i odlučila sam se javno razgoliti do kraja i reći sve što osjećam jer je to neki čudni način da smirim samu sebe i ukažem na bitne, jako bitne činjenice poput ove bolesti o kojoj se preeeemalo priča. A, trebalo bi se pričati…